Još malo o onome što zovem posao

Nikad nisam bila odlikašica. Čak ni prvi osnovne, onaj koji su svi prolazili s 5.00, ja nisam. I nije mi naštetilo. Imala sam, da vam pravo kažem, cijeli život otpor prema tome da u svemu budem izvanredna. Kao što ljudi koji vole sve, zapravo ne vole nikog, oni koje zanima sve, nemaju pravih interesa, tako i ljudima kojima ide sve, zapravo ne ide ništa. Ako nemaš u životu nešto što te pokreće onako, životinjski, kao najprimitivniji nagon... Onda... Ne znam. Žalim takve ljude. Previše se čuvaju. Ne znam za šta. Za svoje bezlične, malograđanske, uvažene i u svakom pogledu primjerene živote. Znate ih. To su oni koji žive u vlastitoj komfort zoni, a ako ponekad i provire iz nje, to je samo zato da kažu kako onaj svijet vani nije normalan, pa da se mogu i dalje križati, čuditi, snebivati. Čučeći u kutu već spomenute zone.

Zamišljam ih nekako kao ljude koji okolo hodaju noseći vlastite kartonske kutije oko sebe kao hulahop. Tako da im nitko ne može prići bliže nego su spremni pustiti, tako da jasno odrede koje su granice do kojih oni idu. Ponekad, iz vica, zamišljam te kutije oko onih užurbanih likova u odijelima s aktovkama, kako spuštaju svoje kutije na pod pored kioska i pažljivo uzimaju novine, a potom ih opet podižu i hodaju dalje, ponosni na svoje kartonske oklope.

Namjerno koristim ovu usporedbu. Jer tako smišljene komfort zone nisu ništa drugo nego iluzija da te kartonska kutija može spasiti od neželjenih ljudi i neželjenih događaja. Placebo za život. Uzmite ovo, i obećajemo, maknut ćemo vam sva uzbuđenja, klimanja i ljuljanja, ići ćete okolo savršeno stabilni. Ništa vas neće poljuljati. U onome što mislite da činite.

Radim unutar sustava koji djecu priprema za fejk živote. Koji od njih traži da ih sve zanima isto, da svi imaju predispozicije za isto, da budu takvi učenici koji neće svoje učitelje siliti da istupe iz vlastitih komfort zona. A iz nekog, koznakojeg razloga, ja se svojski trudim podrivati taj sistem kako god mogu i umijem, i najdraže mi je da svoje učenike izbijem iz njihovih kartonskih kutija, počnem ih derati pred njihovim očima, dok mi se ne pridruže, pa ih zajedno šutamo razredom, sretni što smo ih se oslobodili. Jer što je život ako ne hrabrost da staneš gol pred svijet i kažeš "Evo me. Tu sam."

Primjedbe

  1. To zeno! Pogotovo ovaj zadnji pasus!!!

    OdgovoriIzbriši
  2. E ovo je vec lijepo XD Ja ih zovem cigle..sto se direktno odnosi na tvrdocu I nefleksibilnost njihovih umova ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi