Umjesto hvala i znam

Dakle, radim. Što zbog uvjeta u kojima radim dovodi do preispitivanja, analiza i overthinkinga. Volim svoj posao. Volim biti korisna. Opet, bojim se priznati, čini se da najviše od svega volim to što sam dobra u onome što radim. Volim stres i volim nenormalne učenike i volim konstantne izazove koji me dovode do ruba, ponekad gurnu preko njega, pomiču moje granice i granice ljudskog općenito. 
Ne znam koliko sam nenormalna jer volim raditi u nenormalnim uvjetima. Što je problem veći, što rađa više frustracija i uzrokuje više stresa, to je osjećaj bolji kad se problem konačno riješi. Sebična sam. Volim svoj posao jer se osjećam dobro kad radim. 

Volim se nadmudrivati s učenicima. Volim kako sam uvijek pametnija i zajebanija od njih. Volim što vidim što namjeravaju prije nego registriraju vlastiti zločesti plan. Volim kad me testiraju. Ne volim kad su dobri (dresura je uvijek zanimljiva).
Volim izgubljene slučajeve ponovno pronaći. Volim ih plašiti. Volim ih nagrađivati. I kažnjavati. Volim kako su sretni što im nakon samo tjedan dana svima znam ime i prezime. Volim kad cendraju o tome kako sam zla i nisam fer.
Volim kad spoznaju da nitko nije više fer od mene.

Volim ih kontrolirati. Volim kako je samo podignuta obrva dovoljna da sve priznaju. Volim kako ih je moguće razoružati osmijehom. Volim biti šefica.
Dane uglavnom provodim slušajući njihove pizdarije od kojih svakog normalnog zabole želudac i glava, trpim njihov bezobrazluk, pa opet nekako izdržim da ne kažem:
Zadovoljnim se s malim, bijednim:
Nekim čudom, to pali. Nekim čudom, oni me ipak ne vole razočarati...

Volim važnost svog posla. Volim utjecati na živote potpunih stranaca. Ne znam koliko je to zdravo. Ne znam koliko je to normalno. Cijenim kad su ljudi strastveni kad je u pitanju njihov posao, ali ovo je možda pushing it too far. Moj posao je sranje, da si ne lažemo. Ali ajme, kako se ja volim baviti tim sranjem.
Adrenalin. Glupo za priznati, volim izazove i zato se bojim da bih jednog dana djecu mogla prestati gledati kao djecu, i vidjeti ih samo kao hodajuće misije...
Većinu vremena nemam pojma šta radim. Mislim, imam, znam. Ne znam kako, ali instinktivno radim prave stvari. Ne znam kako, ali rezultati su tu. Možda je to dar. Neki se rode kao opičeni umjetnici, ja sam se rodila kao opičena nastavnica. Možda...

Primjedbe

  1. Zelim da budem kao ti kada zavrsim faks i pocnem da predajem :)

    OdgovoriIzbriši
  2. To je definitivno dar. :D
    Što nisi bliže da mi buduću djecu odgajaš... :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Pa čuj, to je super! U tome je bit, kad bi svi osjećali za svoj posao onako kako ti vjerujem da bi nam bolje išlo. Ja bih ti dala da mi učiš dijete :D

    OdgovoriIzbriši
  4. super sto volis posao, nadam se da mozes i da se intelektualno rves i sa nekim ko je zavrsio skolu

    OdgovoriIzbriši
  5. Odličan post, ali bojim se da ja neću jednog dana biti takva profesorica :(

    OdgovoriIzbriši
  6. da je više takvih nastavnika...

    OdgovoriIzbriši
  7. Mogla bi snimiti film o svom poslu, kao Michele Pfeifer :)

    OdgovoriIzbriši
  8. Za tebe samo imam STANDING OVATIONS!!! <3

    OdgovoriIzbriši
  9. Kad volis ono sto radis to ti je vec pola obavljenog posla...ma ti si super.Iskreno bi volila prisustovat tvom casu naravno u svojstvu nijemog posmatraca....heh i imas od mene nagradu :D

    OdgovoriIzbriši
  10. LIBSTER za tebe! :)
    http://volelabihdasamvetar.blogspot.com/

    OdgovoriIzbriši
  11. ha radiš ponovno, jel opet neka mašinska,hihi.. šalim se... znači krenulo te je u pravom smjeru, drago mi je ... Djevica

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi