Život u obiteljskom domu ili kako su me mentalno osakatili

Svi u mojoj obitelji imaju običaj postavljati pitanja na koja ne samo da nije moguće dati odgovor, nego nije ni moguće znati koji k uopće pitaju. Dalje, svi oni također imaju običaj iznervirati se, naljutiti se, posvađati se zbog činjenice da im netko (u ovom slučaju ja), ne čita misli.
Na primjer, jutros sam imala zanimljivu konverzaciju s majkom.
Majka: Kako se zove onaj glumac, ma znaš koji... Nije baš nešto dobar glumac, ali ipak je, znaš na kojeg mislim?
Ja (sluteći nevolju): Ne znam...
Majka: Ma znaš, proćelav je i ima malo napućena usta. I oči.
Ja: Err... Kakve oči ima?
Majka (već blago iznervirana): Ma znaš ga. Glumio je u filmovima.
Ja: Šta s njim?
Majka: Pa je l' znaš na koga mislim?!
Ja: Ne.
Majka (već pizdi): Kako ne znaš?! Ja uvijek tebi njega tako opišem, i onda ti meni kažeš njegovo ime.
Ja (bojažljivo): Nicolas Cage?
Majka: Pa da! Vidiš da znaš!
Postoji još jedan glumac kojem nikad ne zna ime. Javier Bardem. Obično ga zove: Onaj tvoj. Po tome znam na kojeg misli. Jer po ničemu nije moj. Ne samo da ga ne volim, ja ga čak ni ne mrzim. Toliko mi je nebitan. Koji je krivi spoj u njezinom mozgu nastao da ga ona pamti kao mojeg, pojma nemam. Ne samo da ga zove tako, nego me uvijek obavijesti kad naleti na neku vijest o njemu. Jedno sam vrijeme mislila da mi je majka vrhunski trol. Onda sam shvatila da ona stvarno misli da se taj Španjolac ubraju među moje. Tko god oni bili.
Njezin otac je isto takav. Počne priču, ljuti se što ne sudjelujete u konverzaciji, a zaboravi dati važnu informaciju o istoj. Informaciju o čemu uopće priča. Gotovo pola stoljeća zajedničkog života, i moja baka još uvijek nije naučila praviti se da zna o čemu on priča. Nego kimne glavom i kaže: 'Ko? Nakon čega krene lavina živčanih psovki, jer on već pola sata priča, a ona tek sad pita tko. Nije da je baka bolja. Ona isto govori u šiframa koje su jasne samo njoj.
Brat poznaje čitav jebeni kvart i pola naših svađa otpada na prepiranje o tome kako ja ne znam nekog klošara koji pivu pije pored kontejnera blizu pošte, ili slično. Nakon određenog vremena, kad meni već stvarno dosadi prepiranje o tome znam li ili ne znam čovjeka, pitam: Aha, taj! Šta s njim? Nakon čega brat obično odgovori: Vidio sam ga.
Otac ljude pamti po autima. Znaš onog susjeda koji je prije vozio škodu, a sad ima onu malu toyotu? Tu se parkira dolje, lijevo. Uvijek preko ljeta ostavi auto u hladu. Znaš na kojeg mislim? I onda se posvađamo jer ne znam. Pa mu slučajno izleti da čovjek živi iznad nas. Pa tako mi reci! (Svejedno ne znam.)
I mislim jutros, naučili smo komunicirati kao grupa posebno empatičnih debila, osjećamo i lagano naslućujemo o čemu druga osoba priča i na određen način potičemo tu lošu komunikaciju. Nakon godina i godina, jednostavno upamtiš da se sve priče osobe A odnose na jednu od 7-8 osoba, i nekoliko mjesta, pa nagađaš. Ili se isključiš i praviš se da te briga. Ono što me zabrinjava najviše od svega je činjenica da se ipak razumijemo. Takav kretenski verbalni sklop, a meni je sve jasno. Ajme...

Primjedbe

  1. hahahahahahahahaaa crazy mother fuckers....suze mi idu :D

    OdgovoriIzbriši
  2. Ne brini ništa, ima nas još takvih..npr "Donesi mi ono tamo što sam onda ostavio.." - nemoguće da neko ne shvati odmah šta je to i kad i gde je ostavljeno, "Gde mi je onaj braon duks, znaš onaj što sam onda kupio kad sam išao u grad?" - ovo sad već znamo da naš daltonista misli na sivi, samo treba pogoditi koji tačno sivi od nekoliko.. i da ne nabrajam dalje, potpuno razumem ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. hahahaha razgovori s familijom uvijek raspolože :D

    OdgovoriIzbriši
  4. This made me roflmao :D Inace kad te majka pita za glumce, uvijek prvo probaj s Nicholas Cageom ^_^ a inace svatko od nas ima te neke metode pamcenja koje nisu bas najjasnije ostatku svijeta. I uvijek kad me netko pita jel znas onog/onu neki kvazi opis koji je mozda i dobar ja nikad ne znam, nekako uvijek propustim zapamtit ljude, ups XD

    OdgovoriIzbriši
  5. Haaha, koji razgovori... I moji su slicni, samo imaju 2-3 postojece teme kojima me dave...a o nerviranju nemoram niti pricati..

    OdgovoriIzbriši
  6. prepoznaješ glumce po opisu očiju? ozbiljno? svaka čast! ;)

    OdgovoriIzbriši
  7. Ja sa upravo telefonski pricala s mojom majkom i sad tak suosjecam s tobom da zelim pokrenuti happening "Dajmo Bitchy da se iseli" :D

    OdgovoriIzbriši
  8. Hahhahaha ovo je najsmiješniji tvoj post ikadah :)))

    OdgovoriIzbriši
  9. Ovako je isto s mojom starom, sve joj rečenice počinju od pola ali sam već naučila samo potvrđivati. :Đ

    OdgovoriIzbriši
  10. hahha, još jedan femili klasik ;-)

    OdgovoriIzbriši
  11. meni ovo nije smiješno :( nego žalosno. aj andrstend ju komplitli

    OdgovoriIzbriši
  12. Kod mene tata mjesa, pa cak nekad i izmislja imena. Dok skontam o kome on prica...

    OdgovoriIzbriši
  13. Nisi jedina... Meni mrak pada na oči kad mi tata krene na Skypeu opisivati tko je od susjeda ofarbao ogradu u koju boju. Ali i dalje nemam pojma gdje živi moj najbolji frend zadnjih 25 godina... Lúdo.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi