Zašto ne pjevam

Znate onaj osjećaj kad vam vam je srce puno, kad prštite od radosti i toliko ste dobre volje da biste mogli zapjevati?
Ja ne znam. Meni nikad ne dođe da zapjevam. Čini mi se da sam cijepljena protiv takvog izražavanja emocija. Pjevanje mi ima isto onoliko smisla koliko skakanje na jednoj nozi s prstom u nosu. Kod mene to jednostavno ne dolazi spontano. Niti mi predstavlja nekakvu radost. I sad... Mogu shvatiti da je to nekome zabavno, da to netko voli... Ljudi vole razne stvari, mnoge od njih meni nikad neće biti jasne. Ali da istinski razumijem potrebu za pjevanjem, ne mogu reći. Jer je nikad nisam osjetila.
S druge strane, glazba mi je jako bitna. Konstantno nešto slušam. Treba mi glazbena podloga za sve.
Obično moje odbijanje pjevanja izazove čuđenje i upite. U čemu je problem? Imam li kakvu traumu vezanu za pjevanje? Je li mi netko rekao da loše zvučim? Sramim li se? Da sam odustala od stvari samo zato što mi je netko rekao da sam loša, malo što bi mi ostalo od života. I ne mislim da je moje ne-pjevanje nešto što zaslužuje nekakvu intervenciju. Neki ljudi pjevaju, neki ne. Šta sad.
Većinu ljudi nije briga kako zvuče. Trebalo bi ih biti briga. Ali neću sad ovdje izigravati diktatora. Vratimo se mi bolje temi... Pjevanje...
neki me još uvijek pokušavaju preobratiti
Moja povijest pjevanja... Najbliže što sam u životu došla porivu da zapjevam, bilo je u osnovnoj školi kad sam shvatila da članovi zbora često bivaju oslobođeni nastave. Ako ćemo sitničariti, to nije bio toliko interes za pjevanjem, koliko interes da izbjegnem nastavu. Pa sam odradila neku audiciju (da, actually je postojala audicija ako si htio pjevati u zboru), nakon koje mi je voditeljica zbora rekla da sam primljena. Izvukli me s nastave samo jednom. Nakon toga je nastavničko vijeće odlučilo da je nedopustivo izvlačiti učenike s redovne nastave radi pjevanja, pa smo zbor imali dva sata prije nastave poslijepodne, i dva sata nakon nastave ujutro, dvaput tjedno, a ako je bilo neko posebno sranje (godišnjice, božići, uskrsi, dočeci) i češće. Tako mi se moje izbjegavanje nastave vratilo i opalilo me u dupe. Vraga u dupe, opalilo me posred face i nokautiralo, jer se nisam mogla ispisati sa zbora. Vjerojatno nisam bila jedina koja je to zatražila. Jedva sam čekala kraj osnovne, da tu priču sa zborom ostavim iza sebe. O tome da sam bila najgori član zbora da i ne pričam. Vjerojatno sam ušla u povijest kao prva koju je voditeljica upozorila da ne koluta očima dok pjeva.
ovo je možda jedino što bih otpjevala
Eh, onda je došla srednja škola i dobila sam razrednicu iz glazbenog. Pa sam pomislila da ne bi bilo loše biti u zboru, iz koristi, naravno. Ali čim sam vidjela da je nju lako prevariti i bez da pjevaš, zbor je otpao. Ovaj put zauvijek. Nakon toga više nisam pjevala.*
Ima još jedna intrigantna stvar vezana uz pjevanje. I zborove. Jeste li primijetili da se u grupi ljudi koja pjeva najviše dere ona osoba koja najgore pjeva? I da su pjevanjem često opsjednuti ljudi koji uopće nemaju sluha? I da sebe kao velike potencijalne zvijezde mahom vide luđaci nikakvog glasa? Zašto je to tako... Pitam se, pitam...

*uz malu iznimku. onih užasnih noći kad mi je Mucek umirao pjevušila sam mu neku izmišljenu pjesmicu o tome kako ga mama jako voli... eto. možda mi treba dijete da propjevam.

Primjedbe

  1. Kad sam došla u 5. osnovne, zbor je bio obavezan svim curama. I ta obaveza je trajala do kraja osnovne. Na moju sreću, na polugodištu 5. sam promijenila školu. U drugoj školi nije bilo obaveznog zbora (hvala Bogu), ali je profesorica od svakog očekivala solo pjevanje pred ostatkom razreda. Horor!

    Volim pjevati kad nema nikoga u blizini, kad znam da me nitko ne čuje.. čim netko sluša, iz mene nema glasa, nastane neka blokada, ne znam.. i najradije bih šupila one koji pored mene pogađaju note i trude se biti što bolji. Vježbaj doma, ne kod mene :D možda je to ljubomora jer njima nije problem pjevati pred nekim, ali eto, ne mogu si pomoći :D

    OdgovoriIzbriši
  2. pjevam kad nema nikoga, volim glazbu, ali ni sluha ni glasa nemam tako da se izbjegavam sramotit. bijah u osnovnoj u zboru, jos uvijek se pitam zasto su me uopce primili XD

    OdgovoriIzbriši
  3. Mi smo isto morali na audiciju i ja upala i bila oduševljena :D Htjela sam u zbor od prvog razreda (a moglo se tek u petom). Sad pjevam uz sve i svašta, izmišljam uglavnom svoj tekst i maltretiram dragog i mačku i baš me briga kak zvuči :D A tebe stalno neko maltretira da radiš što ne želiš - te te gnjave za ovo, te za ono.. Ja takve ljude odmah fakofiram iz života, što će te tko gnjaviti s glupostima koje ne želiš :)

    OdgovoriIzbriši
  4. nešto mi ovo sve poznato.. :) jedino što meni često dođe da zapjevam ;) ali trudim se, zbog drugih da to ne izbacim iz sebe :)

    OdgovoriIzbriši
  5. Hahahahha, i nasmijala si me, i rastužila sitnim printom :(
    Ali minion :D Odlični gifovi, oooodlični!
    Ja eto volim pjevati i pjevušiti. Imam sluha ali grozan glas i raspon. Srećom, svjesna sam toga i nećete me vidjeti na TV-u kako se sramotim na audicijama :D
    Kad sam živjela sa 3 frendice, uvele su zabranu mog pjevušenja prije podneva haha :D Naime, ustala bih i pjevušila pod tušem, po kuhinji, boravku. Najviše ih je smetalo ako su još spavale ili pokušavale spavati. Oh well :D

    OdgovoriIzbriši
  6. I ja volim da pevam. :D
    A na početku sam mrzela što sam morala da budem u horu, to je bila obaveza onima koje nastavnica izabere, i, pošto sam odbijala da dolazim na probe, zaključila mi je trojku na polugodištu, kako bi me naterala da idem na probe. Posle sam zavolela hor, išli smo stalno na neke festivale, družili se, bilo je zabavno.

    OdgovoriIzbriši
  7. Prosla sam sve te zborsko/horsko/muzickoskolske fazone, cak sam i pratece vokale pevala jedno vreme :))))) Ipak, odgovorno tvrdim da ne znam da pevam i uzasno mrzim kad krenu da me peglaju s' onim "hajde samo jednu strofu"..grr..

    OdgovoriIzbriši
  8. Ja sam uživala biti u horu u osnovnoj. U srednjoj ga nije bilo i bila samo tako razočarana. :D
    I volim da pjevam, ali kad sam sama. Nemam više onaj slatki, dječiji glas i ne zvučim više tako dobro. Malo fali da budem kao Jess iz New Girl, da pjevam dok pričam, hahah :D

    Dobro, nije baš tako :P

    OdgovoriIzbriši
  9. imamo slična iskustva sa zborom :D mi smo čak u osnovnoj na neka natjecanja hodali i pobijedili na državnom xD svejedno, jedva sam čekala da se ispišem iz tog sranja. nije išlo glatko al na kraju sam uspjela. samo kaj sam onda morala štrebati neke tamo pjesmice koje nas je profa ispitivala, a za testove da ne govorim :S naravno, zborašice su bile oslobođene svega toga. još je kao bilo pravilo da oni koji nisu u zboru ne mogu iz glazbenog imati 5 -.-'
    u svoja 4 zida si ja često zapjevam, na koncertima isto, al ovak pred nekim nema šanse :D

    OdgovoriIzbriši
  10. jao, zbor. cijela osnovna škola. tada sam i znala pjevati, a danas krečim strašno

    čini se da te na post potaknuo onaj rtl-ov show hrvatska traži zvijezdu, baš danas malo gledala i slušala, ljudi si zbilja umisle da znaju pjevati :)

    OdgovoriIzbriši
  11. U to ime...

    http://www.youtube.com/watch?v=lUyKpfbB9M8

    Nema na čemu :D

    OdgovoriIzbriši
  12. vi ste morali u zbor, ja sam morala u zbor i u tamburaše...

    OdgovoriIzbriši
  13. Ja volim da pjevam, i moja zelja je bila da budem pjevacica, ahahahh , ali glas, to nemam, mislim imam ali je previse strasan, hahah =D ili bolje reci smijesan, =/

    OdgovoriIzbriši
  14. Ovako...ja užasno pevam...uopšte nemam sluha!A verovali ili ne, iz nekog neznanog razloga sam u osnovnoj školi bila član hora...i pevala vazda na play back umirući od treme da će me otkriti i čekajući kraj školske godine da se ratosiljam bede :) A baš bih volela da umem da pevam. Zato sam posebno srećna kad sam na nekoj svirci gde je zvuk jak da uši otpadaju...onda pevam iz sveg glasa, samo da ne čujem samu sebe...to je takvo oslobađanje :) Naravno, ne znam kako je onima što se tad nađu kraj mene hihihi

    OdgovoriIzbriši
  15. Ja odlicno pjevam, samo me je tesko slusati. XD

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi