O vjeri i ostalim preosobnim stvarima

Ako se petkom, radnim danom dakle, nađete u centru grada nakon jutarnje gužve, a opet dovoljno rano da izbjegnete besposličare koji ispijaju kave po cijele dane (nešto poput mene, dakle), vidjet ćete bijedu koja obično ostane skrivena u masi.

Kao da valovi ljudi naplave obalu i potom se povuku, a na plaži ostane samo ono što nitko neće, suvišni. Starci koji polusenilni i posve izgubljeni bauljaju uokolo. Starice u tamnoplavim balonerima i golim nogama u bijelim tenisicama. Poneki pas lutalica koji se nonšalantno i diskretno pokušava prikrpati nekoj modernoj obitelji i njihovom retriveru, ali biva grubo otjeran. I na kraju, časna sestra koja na nekom štandu prodaje plastične figurice svetaca, jer što nam drugo preostaje, nego moliti se plastičnim figurama.

Grozim ih se. Moja reakcija na njih slična je reakciji svakog vampira (koji iole drži do sebe) na raspelo. One šuplje Majke Božje napunjene svetom vodom, posebno su jezive. Sve mi to izgleda kao idolopoklonstvo očajnika. I asocira me na vremena kad sam bila dovoljno mala da me navlače po crkvama.

Moja se baka za vrijeme rata molila svetom Anti da joj čuva sina, i sjećam se kako je, za razliku od naše, blagajna tog sveca bila uvijek puna, a ona ju je još dodatno punila. Izgledao mi je taj kip svetog Ante kao velika kasica, koju možda nitko normalan ne bi htio imati doma, ali čiji je prorez dovoljno velik da financijski iscrpi svaku obitelj čitave jedne župe. I nisam se mogla natjerati da se njemu molim, i nisam se mogla natjerati da vjerujem da mi može sačuvati tatu od bilo čega.

Taj je zaštitnik djece bio prikazan kao čovjek u halji pod čijim nogama kleče djeca i sklopljenih ručica molećivo gledaju u njega. Ima nešto u tom poniznom stavu što me beskrajno smetalo tada, a smeta mi i sada. Možda sam samo arogantna, ne znam... Ali nije mi jasno... Ako je Bog ljubav, a ljubav ne gleda da ponizi, nego da uzdigne... Mislim nekako, da ima Boga, sigurno bi bio dovoljno pametan da mu ne bi bilo ni do kipova, ni do novca, ni do klečanja. Ali što ja znam.

Da budem još iskrenija, jasni su mi ljudi koji vjeruju. Ima utjehe u tome. Da uvijek imaš nekoga na svojoj strani. Sigurno je dobar osjećaj. No, kao što već rekoh, dosta su me navlačili po crkvama. Od svih misa i slučajnih posjeta, najviše pamtim tri događaja.

Pamtim kako je na probi za Prvu pričest, časna sestra ošamarila jednog dječaka ispred mene jer nije hodao kako treba. Pa zar je ikojem Bogu mrsko kad se osmogodišnjacima ne da sto puta ponavljati ulaz u crkvu i hodanje po ravnoj liniji, i kad im je napetije gledati okolo? Mislim da nije. Ali što ja znam.  Možda svi ostali znaju da takvi zaslužuju šamarčinu od koje se okreneš oko vlastite osi. Mene je to uplašilo, dovoljno da se malo upiškim, jer kod mene doma nitko nikoga nikad nije tukao, i činjenica da sam svjedočila takvom nasilju i to, ni manje ni više, nego u božjoj kući, emotivno me osakatila za čitav život. Činjenica da je ta časna sestra bila jako, jako mlada i da su je stoga, unatoč tome što je očito bila živčana, nestabilna i isfrustrirana, gurali u svaku aktivnost s djecom, nije me tješila. Bojala sam je se više nego vraga. I nikad nitko nije hodao ravnije od mene.
Također pamtim crkvu na Božić jedne godine, i kako sam bez tate da me drži na ramenima (a deda je bio, po običaju, izuzet od obveze dolaženja u crkvu), stisnuta, patuljak među divovima, gledala kako jedan od tih divova zvjerski i napeto kopa nos. Ozbiljno, mislila sam da pokušava izvući vlastiti mozak van, kao što su to navodno radili Egipćani mrtvima. Gledala sam u njega cijelu misu, onako kako držite na oku pauka da vam ne skoči na glavu, ili psa koji voli gristi, ili mačku koja voli svoje kandže zariti u vaše gležnjeve. I onda je došao kraj mise i onaj famozni dio kad jedni drugima čestitamo Božić, onaj dio koji, mislim, svi najvole jer se vesele kraju (ali što ja znam), i divovi se umalo potuku oko toga tko će patuljčici pružiti ruku prvi, kao da ih snimaju za televiziju, majke mi. Prvi koji mi je dao svoju desnu ruku, istu onu kojom je tako predano kopao nos, bio je taj arheolog- amater. A ja sam bila dobro odgojena djevojčica i stisnula sam njegovu šmrkljavu ruku, ne osjećajući se nimalo božanski pritom. A vani je bio snijeg do koljena i posrtala sam hodajući preko groblja, s jednom rukavicom na lijevoj ruci, a s drugom u džepu. I s desnom rukom plavom od hladnoće. Jer nisam dala mami da na nju stavi rukavicu. I držala sam je što sam dalje mogla od tijela. A kad sam došla doma, oprala sam ruke. I nikad nitko nije oprao ruke bolje od mene.

Pamtim i jednu misu, kad sam već skoro pa raskrstila s Crkvom, ali me baka namolila da pođem s njom. Sjećam se da nas u crkvi nije bilo ni 10 i da su me babe gurnule u prvi red, pod nos propovjedniku koji je propovijedao nagnut prema meni o zlu i kraju svijeta. Bila sam na puno loših misa, ali ova je bila gora od najgorih. Crkva je bila mračna, svećenik star i nagluh, a starice su mrmljale sebi u bradu nešto što mi je manje zvučalo kao molitva, a više kao kletva. Ali što ja znam. I tako se ta gluha faca naginjala prema meni, upirla prstom ravno u mene i vikala: Grijeh je zmaj sa sedam glava, braćo i sestre! Zmaj, kažem vam! I nije bilo babe u toj crkvi koja se nije u mene zabuljila. A tu ubrajam i vlastitu. Tada sam raskrstila. Bila je to kap koja je prelila čašu. Nikad nitko nije otišao ne osvrćući se, kao ja tad.

Stvar je u tome, kad ste odgojeni kao što sam ja odgojena, nikad zapravo ne raskrstite s tim. Barem mislim. Ali što ja znam. Možete ne vjerovati i svejedno sve majkebožjeisusisveciostali čine Tsk, tsk, tsk kad uđete u crkvu. Zato ja ni ne ulazim. Ako baš ne moram. A uglavnom ne moram. Već sam navikla ljude oko sebe da ne moram. I da neću. Nikad nitko nije manje morao ili htio od mene.

Primjedbe

  1. Odgovori
    1. gdje baš u đamiju...
      nisam ja za te vjerske stvari...

      Izbriši
    2. Da vidiš dešavanja tamo... :D

      Što, đe bi ti? :P

      Izbriši
  2. Zbilja su grozni ovi događaji koje si doživjela tako mlada... a sve ovo poviše potpisujem... ja nisam imala nekih loših sjećanja vezanih uz crkvu, ali me jednostavna logika već davno dovela do zaključka da su to sve gluposti... ne smetaju mi ljudi koji vjeruju jer su oni očito slabije ličnosti i treba im nešto "veće" jer se ne mogu nositi sa svime oko sebe... meni to ne treba, prihvaćam stvari kakve jesu i vjerujem u sreću ili nesreću, ali boga u bilo kakvom obliku ne... čini mi se da iz crkve izađe više zla nego dobra, ali to sam samo ja... i nikad mi neće biti jasno kako toliko puno ljudi dopušta da ih se pravi ludima... to je očito ta nekakva utjeha i oslonac koji proizlazi iz vjere... meni je drago što sam ovakva i drago mi je vidjeti ljude kao što si ti koji znaju razmišljati... nekad se upitam kako to da smo u tolikoj manjini...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. možda i nismo. samo nas uvjeravaju da smo manjina.

      Izbriši
  3. ne ulazim bome ni ja, osim ako se nece familija bas naljutit ako ne idem ergo vjencanja i sprovodi. yrudim se bit pristojna i ne komentirat gluposti koje govore, svo ostalo vrijeme zaboravljam da postoje

    OdgovoriIzbriši
  4. Joj sad ću i ja morati napisati post o mojim iskustvima :D Ps. da sam ja majka onog ošamarenog klinca ta sestra ne bi doživjela jutro s glavom na ramenima.

    OdgovoriIzbriši
  5. vjera-da,u što god da to bilo, ako je za tebe sveto, ali institucionalizirana religija-ne.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja vjerujem u ljubav kao najjaču silu u svemiru :)

      Izbriši
  6. Ja sam sa religijom završila za sva vremena i nikad se nisam osjećala ljepše ni slobodnije nego kad sam to konačno prelomila u sebi.. potpuno te razumijem, uf kakav bi ja post o tome mogla da napišem ali ne volim ni da se sjećam nekih stvari. Religije u Bosni su posebno odvratne, služe samo kao instrument za podrivanje nacionalnih mržnji i upravljanja masama koje neće mućnuti svojom glavom nikad jer je lakše samo prihvatiti pravila i živjeti po receptu , trpeći sve (jer te eto nakon smrti te čeka bolje ) nego razmisliti svojom glavom i postati "izdajnik" svoje vjere i nacije.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. znam taj osjećaj. kad si dobar čovjek jer želiš biti dobar, a ne jer ti vjera nalaže.

      Izbriši
  7. Moja priča sa crkvom je slična, i mene su od malih nogu gurali, tjerali. Sjećam se, ako ne dođem na misu u župnu crkvu, sutradan me časna sestra što predaje vjeronauk zove i pita što nisam došla, a ja izmišljam neke razloge. Ogadili su mi sve tim tjeranjem, ljudi su stvarno glupi nekad. A skontala sam da je to sve previše za mene kad sam ušla u pubertet i kad sam svećeniku na ispovijedi morala govoriti sve ono što je normalno za pubertetliju, ali u crkvi je grijeh. Tad sam nekad i ja raskrstila s religijom.

    OdgovoriIzbriši
  8. Bravo,kao da si mi citala misli.Vjera u ljubav,vjera u sebe,vjera da sami mozemo skrojiti svoj zivot i biti ono sto zelimo...vjerujem da treba pomoci i pruziti ruku onima kojim treba...sva ta kruta religijska 'pravila' i zakoni,sve to sto je nekako na silu,svi ti kvazi vjernici koji preko nedjelje diluju djeci drogu i besomucno kradu a onda su nedjeljom prvi u redu za misu - ne nikako! Iz tih razloga i jos po nekih odavno nijesam krocila nogom u crkvu. Odgajana sam kao 'pravoslavka' a moj dragi muz kao katolik ali nikad svoje dijete nijesmo odveli u crkvu nikad ga necemo siliti na nesto i uvaliti mu religiju,koja god to bila...Ukoliko se nekad i sam zainteresuje sam ce odluciti sta i kako,al nek to bude odluka koju ce npravit jer tako osjeca,jer misli da je tako ispravno.

    OdgovoriIzbriši
  9. Zmaj, nego sta!! XD
    Nisam imala neka traumaticna iskustva..valjda zato sto i nismo nesto zalazili u takve institucije :))
    Ko voli - nek izvoli..ja jok.

    OdgovoriIzbriši
  10. Fakat ti traumu stvore za zivota. Imala sam i ja par losih iskustava. Neki od tih su novijeg datuma. Sve sam okrenula na neku tragikomediju tako da sam dobro prosla.
    Inace, kao sto Emina vec rece, religije u BiH su posebna (meni vrlo odvratna) prica.

    OdgovoriIzbriši
  11. Moji su roditelji uvijek bili stava da mi ne pune glavu vjerskim glupostima. Svaki put kada sam pokazala zanimanje za vjeru, pružili su mi sve uvjete da saznam sve što me zanima, tako da sam išla na islamski vjeronauk u osnovnoj školi, jer su svi išli, istovremeno su mi vodali i po crkvama povremeno, išla sam i do sinagoge. Kasnije u srednjoj sam s jednom prijateljicom često išla u jednu sarajevsku franjevačku crkvu i tamo smo svake sedmice za sreću palile svijeće i "odmarale mozak." :D To mi je nešto najljepše što mi je religija dala. Nešto najgore su priče raznih vjeroučitelja o tome kakvi su ovi ili oni, samo zato što drugačije vjeruju, ili da je ovaj dobar jer je on (pravo)vjernik, a da su svi nevjernici neki monstrumi, nemoralni, slijepi na božije znake postojanja (???) i da ih naravno čekaju paklene muke i sl. nebuloze i prijetnje.
    Uglavnom kod mene se vjerske dogme nikada nisu primile i ne vjerujem, baš nimalo i nikako.

    OdgovoriIzbriši
  12. Mene nikad niko nije terao, svi su moji pobozni osim tate, ali nekako se to i samo nametne kad je u uzem okruzenju zastupljena neka vera. Tako da nemam nikakva ruzna iskustva, ali moja zapazanja o verama koje nas okruzuju uopste nisu lepa i razumem tvoju frustraciju skroz. Cim sam pocela da kontam malo stvari, odabrala sam da ne verujem.

    Slicno zavrsavanje svakog od ovih odeljaka je toliko efektivno! :)

    OdgovoriIzbriši
  13. Stvarno su događaji za ne povjerovati, espešli zadnji.

    OdgovoriIzbriši
  14. Religija me odbijala, sada, uvijek i zauvijek. Poglavari nose rolekse dok im vjernici umiru od gladi. Misionari idu u Afriku da ljude molitva spasi od gladi i bolesti. Omotaju bombe oko sebe u ime Boga.
    A Bosna, ta prćija u kojoj je i đavo rekao laku noć, je priča za sebe. I zbog toga volim svoje vjerski neutralno ime, jer me trpanje u ladice užasava...

    OdgovoriIzbriši
  15. eh, ja imam drugačiji doživljaj i vjere. moji nikada nisu bili nametljivi s vjerom. buraz i ja smo mogli ići u crkvu, no nismo morali. nitko nas nije silio na ništa. nismo bili izloženi vjerskom fanatizmu, a u našem okruženju svi vjernici su bili manje-više uravnoteženi ljudi. prvu važnu lekciju o vjeri čula sam u ranoj dobi, imala sam otprilike 6 godina, kad je moja nepismena baka 'čitala bukvice' svojim kćerima koje su imale nakanu malo ogovarati jednu napornu susjedu, neke seoske bitange i župnika. (o kojem se doista imalo što reći.) mirno ih je upitala jesu li one krštene. jesu, rekoše. koga bi prema krštenju trebale naslijedovati, župniku možda? ne, rekoše. imate svoju savjest i svoju odgovornost, kad budete savšene, onda osuđujte druge ljude. a kad budete savršene, imati ćete mekše srce prema drugima. nisam baš odmah najbolje razumjela što je baka htjela reći, no sjelo mi je s vremenom. ja sam pred svijetom svjedok svojih uvjerenja, vrijednosti i ideala. ne odgovaram za nikog drugog, niti na sebe uzimam tuđe zasluge. dio sam raznolikog mozaika. koliko je ljudi, toliko je lica kršćanstva, islama, agnosticizma, budizma. neka su lica lijepa, neka nisu. sjećate se onog filozofskog aksioma: 'sve što se prima, prima se na način primatelja'? sadržaj može biti savršen, no onaj tko primi taj sadržaj može ga interpretirati na loš način. ovdje se ne ograničavam na vjeru. i pjesmu netko može interpretirati tako da 'ubije boga' u njoj. vjernica sam. možda to doista znači da sam slabe naravi ili kako sam intelektualno zakinuta, no ne bih rekla da sam 'plitka'. da barem jesam. bilo bi mi lakše. nastojim biti otvorena duha prema ljudima koji razmišljaju, žive i vjeruju drugačije od mene. ne mislim da je moj put jedini. ne obescjenjujem nikoga i nisam prozelit. nećete me čuti kako sikćem na nekoga zato što su njegova uvjerenja oprečna mojima. niti ću ikomu podilaziti zato što se želim svidjeti. nisam slijepa, nisam ovca, a od malih nogu me uče promišljati kritički o svemu. u svom duhu sam posve slobodna, staložena i vedra. svaki dan nastojim biti bolja nakonkretan način. strpljivija, suosjećajnija, velikodušnija, spremnija pomoći komu. nekad mi to polazi za rukom, nekada ne. to su plodovi moje vjere. ako je svijet zbog mene malo manje loše mjesto, onda ona ima smisla, ako ne - e, jebi ga... ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja sam sigurna da je svijet zbog tebe bolje mjesto, draga :)
      kako ono kažu, uvijek će biti dobra u svijetu ako odabereš činiti dobro... ili tako nešto.

      Izbriši
  16. Ja sam isto odgojen u katoličkoj obitelji i nekako je uvijek sve bilo pod velom čitave te priče. Kao što si rekla, nekako je jako teško potpuno se odvojiti od toga, jer ti je nekako uvijek pod kožom.

    Ja imam neka svoja uvjerenja (bila to indoktrinacija ili što god neki tvrdili), ali nekad mi to pruža nadu i, kako si sama rekla, utjehu. I ja se živo sjećam scenâ a la šamaranje i slično, i to mi nikad nije bilo jasno. Tipa, istjerajmo ih iz crkve, pa da za par godina uperimo prst u njih u govorimo kakvi su i šta su.

    Mislim, možda imam neka svoja uvjerenja, ali nisam luđak i neću poticati nasilje. Pogotovo na mjestu koje bi ti trebalo garantirati neku sigurnost. To je, ipak, drugi par opanaka...

    Mojoj mami nikad nije bilo jasno da ja to ne vežem s kipovima i klupama i svijećama i svime. Nekako i sam imam filing da, kako si rekla, onom gore to iovako nije bitno. A babe nek fufljaju...

    Ipak, redovito izbjegavam ikakve rasprave o religiji i sličnom (a to se uvijek povuče), jer mi se jednostavno ne da raspravljati o porezu, Bibliji i sličnom.

    Mislim da je to nešto što je vrlo osobne prirode i da bi trebalo ostati tamo. A mama me i dan-danas pita o tome kad skajpamo... ;)

    OdgovoriIzbriši
  17. Prije sam govorila da neću ni sa kim da raspravljam o vjeri i politici jer mi je zbog toga život neuporedivo jednostavniji. Odsad ću da govorim ni sa kim osim s blogericama jer svaka od vas je dala racionalan komentar na jedan nadasve racionalan post i od vas mogu čuti samo neku pametnu.

    OdgovoriIzbriši
  18. ja sam također raskrstila sa crkvom.kod mene je kap koja je prelila čašu bila sva ona fama koja se digla oko zakona za potpomognutu oplodnju. jednostavno me živcira šta se moraju petljati u zdravstvo,prosvjetu,ekonomiju- ma sve...uf

    svrati ako imaš vremena http://liliemarlen.blogspot.com/ :)

    OdgovoriIzbriši
  19. Tako nekako ide i moja priča s crkvom :) A otkad imam dovoljnu količinu osobne slobode da kažem ne, više ne idem ni na iznekograzloga nužne božićne i uskršnje mise. Već svi znaju da me ni pitati ne trebaju.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi