I think I think too much

Bilo mi je nekih 15 godina, kad me u krcatom kazalištu na županijskom natjecanju Lidrana digla neka žena iz komisije i pitala kako je moguće da sam napisala takav rad kakav sam napisala i što je točno u mojoj glavi? Mislim da je pitati tinejdžera što mu je u glavi vrhunac debilizma. Učiniti to na način da istog natjeraš da ustane pred masom ljudi i očekivati da ti da suvisao odgovor, to čak ni ne znam šta je. Gledala me napola oduševljeno, a napola zgađeno, kao da gleda u nešto što ne pripada ovom svijetu ni ljudskom rodu, i nije sigurna jesam li ili genijalna ili debilna ili nešto treće-  a to je bio pogled na koji sam već bila navikla, jer su me tako gledali od 10. godine. Da, bila sam jako čudno dijete. I nikad nitko nije znao što da točno radi sa mnom.
No, drugi dio njenog pitanja, ovo Što je točno u tvojoj glavi? Kako... Kako ti dođe da napišeš nešto ovakvo? na mene je imao utjecaj kao Mujino Šta ima? u onom vicu o sveznajućem kompjuteru na kompjuter. Najbliže točnom odgovoru bilo bi reći da je nositi moju glavu na ramenima poprilično teška stvar, ne toliko zbog glavurde, koliko zbog misli koje se roje u njoj. I ovo roje je najbolja moguća riječ, jer moje su misli kao odvratne zujave muhe koje su toliko bučne da ne razlikuješ jednu od druge, koje nervozno, sumanuto lete po mojoj glavi, sudarajući se međusobno, žderući jedna drugu u nekontroliranom srazu, a ponekad se sudaraju i s granicama moje glave, što je posebno bolno.
Ta mi se slika vlastite glave pojavila u istoj točno tada kad mi je postavljeno to pitanje. I od tada nisam smislila bolji opis. Muhe posebno dobro odgovaraju. Moje misli su točno to, muhe. Priča s Lidrana samo je jedna u nizu trauma koje su mi ljudi priuštili tijekom godina odrastanja, jedna od benignijih, ali također i trajnijih. Teško je potisnuti nešto za što nisi ni siguran zašto bi to trebao potisnuti.
Jedan od većih problema s ljudima je njihova naivna potreba da sve imenuju. Naivna, kažem, jer neke se stvari osjete, i ime im je suvišno, a druge su tako prokleto komplicirane, da im nije dovoljna jedna riječ i jedan naziv, već beskonačan niz apsurdno beznačajnih fraza koje ne dosežu ni do vanjskog omotača, a kamoli do srži toga što se pokušava imenovati. I ladice, o kako ljudi vole ladice. Vole svrstavati, po boji, obliku, veličini, starosti, uvjerenjima, energiji, horoskopskom znaku, zanimanju i zvanju, stupnju obrazovanja, očima i obliku nosa, vole po načinu života i načinu na koji držiš šalicu dok piješ kavu. Ljudi baš vole trpati druge ljude u ladice i potom te ladice čvrsto hermetički zatvoriti, jer nedajbože da netko izviri od tamo gdje mu je mjesto.
Stvari se moraju definirati. Bez definicija, gdje bismo bili? Što bismo znali? Nije važno što su naše definicije laži, laži su ljudima potrebne. Kako ide ona Krležina? Laž je u anatomiji ljudskog društva zapravo neka vrsta mesa, kojim je taj kostur pojastučen; da nema laži svi bi ljudi hodali odvratni kao oguljeni skeleti. Definirati nešto, pa makar i lažno, daleko je lakše nego reći da nešto nema imena.
Držati se za imenovano je očajnički potez očajnika koji traže smisao u stvarima za koje nikada nitko nije ni dokazao da su smislene. Tražite smisao života? Tko kaže da život mora imati smisla? Moj često nema. So fucking what. Smisao je također precijenjena kategorija.
No, zapravo sam htjela pisati o nečem drugom. Vidite, lako je nabrajati stvari koje su nas u životu sjebale. Bogzna da ih je na mojoj listi jako puno i da je svaka gora od prošle. Ali iskreno, mislim da me nikada ništa nije sjebalo koliko moje nijekanje mene.
Cijeli život se skrivam. Cijeli život ubijam vlastite potrebe i želje da bih dala prednost tuđima, trudim se živjeti ispravno, trudim se postupati ispravno, trudim se i trudim i trudim, i čovjek bi pomislio da će me to nijekanje sebe dovesti do toga da konačno, samo tako, postanem ta osoba koja se silno trudim biti, ta ispravna verzija mene.
Ali to ne vodi do ispravnog života, odmah da vam kažem. To uopće ne vodi do života.
Možda je najbolje što od sebe možemo učiniti, prihvatiti se. Oštećene, kakvi jesmo. I s vremenom se vjerojatno zavoljeti. Točno takve, oštećene. Jer graditi život pretvarajući se da si dobro i nimalo sjeban, zapravo je kao graditi kuću na pijesku.

Primjedbe

  1. Ajme. Ne znam hoću li napisati imalo suvisao komentar, ali nešto moram napisati.
    Previše se pronalazim u tvom postu. Ali isto tako se previše trudim biti ono što drugi žele, ono što trebaju... Pa često zaboravim biti JA - zbrkana, smotana, tužna i sretna, djetinjasta. I ne volim to što se gubim u tom velikom, velikom svijetu. Ne volim što ponekad moram sakriti što uistinu osjećam, jer je lakše tako, nego odgovarati na pitanja zašto i kako.
    Na neki način volim biti messed up. Navikla sam na to.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I feel you, i meni je već postalo lakše biti messed up, s tim se znam nositi :)

      Izbriši
  2. Ja sam prestala tražiti neki veći smisao u svemu, jednostavno živim najbolje što mogu svaki dan, pa ako je to krivo, jebiga...I isto tako se prihvaćam takva kakva jesam svaki dan ispočetka, ne mogu reći da nije teško...I trudim se (jako)živiti po svojim očekivanjima...
    Ti imaš nevjerojatan dar zapažanja i mišljenja, jako si talentirana za pisanje i zato posebna...Kad napišeš knjigu jednog dana, sigurno ću je kupiti:)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. to je vjerojatno najveća mudrost od svih, živjeti najbolje što možeš...

      Izbriši
  3. Sjajan post. Odlicno pises, jos bolje razmisljas.:)

    OdgovoriIzbriši
  4. Zar itko točno može reći što je to u njihovim glavama? Mislim da bi svi bježali od svih kada bi svi iskreno rekli što im se evo ovaj tren vrti u glavi :) Ili bi bar bježali do nas sa 1001 ludom mišlju :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. lol, tko zna što je tek u tuđim glavama. ja bih prvo bježala od onih kojima su glave prazne, previše bi me asocirali na zombije!

      Izbriši
  5. hvala bogu što nitko ne kuži što je u mojoj glavi... i meni je previše ;)

    OdgovoriIzbriši
  6. I have no clue what your post is saying but it looks awesome with the GIFS !
    X
    La mode brux

    OdgovoriIzbriši
  7. Hahaha čuj ove iznad. :D
    Ja ti nisam pročito baš čitav post (nešto sam umoran), ali ti evo čitav komentar na isti. Ti si to zaslužila. :p

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hvala na tome :)
      što se smiješ ostalim komentatorima :P

      Izbriši
  8. Ja sam se previše dugo trudila da ugodim ljudima i izgubila sam se potpuno ... i onda BUM,prije nekih 6 - 7 mjeseci sam se trgnula i sad gledam samo sebe i šta meni odgovara . Je * e mi se više za sve ostale ! :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. dobri su takvi trenuci! čestitam na "slomu" i ponovnom pronalasku sebe!

      Izbriši
  9. I love the one about our generation being obsessed with labels- it's so true.

    OdgovoriIzbriši
  10. Malo je teze uciniti nego ovako napisati,ali je i odlicno napisano..
    I ovo WHAT'S WRONG WITH ME,je li to iz filma i iz kojeg? I need it ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pa ne mogu vjerovati da se ne sjecam ovoga, jaako volim taj film ;)

      Izbriši
  11. Treba živjeti za sebe i ne opterećivati se drugima.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. da, treba... samo nije uvijek i lako, bar meni.

      Izbriši
  12. O da, etikete i definicije, pa smisao..., pa zamisli kako bi svi bili izgubljeni u saznanju da mnogo toga nema smisla a bez svojih etiketa:D šalu na stranu, da se ne bacam u filozofiranje, samo ću da pohvalim post :)

    OdgovoriIzbriši
  13. Ja tako totalno i duboko cijenim i volim način na koji necenzuruirano i do jaja govoriš da ti to ne mogu opisati...a vjerojatno tako misle i svi ostali koji se potpisuju u komentarima. Vjerojatno se gospođa koja je izazvala traumu sudarila sa slikom tebe kakvu bi i sama sebi poželila, a istodobno se prestravila činjenicom da je nikad neće doći dosegnuti... Inače, i ja sam često razmišljala o likovima sa ladicama i pretincima za druge ljude, najveća su mi zabava u životu... Neprocjenjiv mi je trenutak kada shvate da nemaju ladicu u koju bi me stavili, i očajnički i panično otvaraju sve redom, ne bi li našli kakvu prikladnu. Ta priča obično završi tako da je nikad ne nađu, čak ni ne mogu smisliti nekakvu novu. I zbunjeni odu, ili imaju potrebu reći nešto uvrjedljivo.
    Nema ti se smisla traumatizirati zbog takvih.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hvala na pohvalama!
      znam i sama da nema nekog smisla, ali ima dana kad se takve stvari ne odbijaju od mene, štit mi popusti...bit će bolje...

      Izbriši
  14. Svi smo mi messed up na neki nacin, samo neki su na posebnije nacine od drugih XD a bas me zanima kako je taj rad izgledao, jel ga jos imas da nam ga pretipkas :D

    OdgovoriIzbriši
  15. Ziveli ljudi sa "punim" glavama :) Oni zive punim plucima, iskreno i prepusteno zivotu! Jer, zivot je suvise kratak da bi se suzdrzavali i pretvarali!

    OdgovoriIzbriši
  16. Kazu da su svi genijalci bili depresivni introverti....Ti si genijalka :-) Budi sretna, ima nas koji smo samo depresivni introverti...Svaka pohvala za tekstove, uvijek me iznova oduseve. :-)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi