Kako zaposliti budalu

Jučer sam skoro cijeli dan tražila mobitel po stanu. A baš neki dan vidim ovo:
i pomislim, pa to se meni stalno događa. Imam tu profesionalnu deformaciju da mi je mobitel vječito stišan. Skoro pa uvijek ga nekako automatski stišam. Ono, umjesto da ga zaključam, ja ga stišam. Nekad ni ne znam umjesto čega ga stišam. Počinjem vjerovati da se stiša sam, pa onda sakrije u pokušaju da ode od mene.
Dakle, jučer sam ga cijeli dan tražila po stanu. Uzmite sad u obzir to da ja ne živim u stanu od 10 soba, pa da se u njemu možete izgubiti. I iskreno, još me malo sram da mi se to dogodilo. Ljudi mi šalju poruke na skajpu i čude se koliko mi treba da im odgovorim, frendica na fejsu pita jesam li još tu, druga viče na skajpu da me ne čuje, mislim ja, normalno da me ne čuješ, hodam po stanu i tražim mobitel. I svima kažem, Ah, hodam po stanu pa mi zato duže treba. Sve mi nekako neugodno reći zašto hodam po stanu, a oni se vjerojatno pitali što imam toliko hodati, pa nije mi stan šetalište, pa da hodam. I sad pišem o tome. Ne znam zašto. Možda da podijelim s ljudima koliko sam blesava.
A stvarno jesam. Ja uspijem toliko toga što normalan čovjek i da hoće ne bi uspio. Jučer sam (ili je to bilo prekjučer) uspjela nogom baciti laptop s kreveta. Danas mi je to isto uspjelo ponoviti. S tim da sam dodala još jedan pokret toj koreografiji i samu sebe nogom tresnula u nos. I da me sad pitate, ja vam ne znam objasniti kako mi je to uspjelo. Prošlo sam ljeto vukla stol i samu sebe s obje stisnute šake opalila posred lica. E, sad ako to još netko može, ja ga izazivam da se javi. Zapravo, kad sad razmišljam, ja sebe poprilično često udarim. I to uvijek u lice. Dok se pokrivam, primjerice. Bam!, rukama u nos ili bradu. Ili kad se oblačim, Paf!, laktom u čelo. A sad kad sam to napisala, priznajem da mi nije jasno ni kako se to oblačim, ni kako je fizički moguće samog sebe pogoditi laktom u čelo.
Ili ona joga koju izvodim pridonosi samo tome da sebe što maštovitije odalamim, ili sam opsjednuta, pa nešto u meni iz čiste zajebancije upravlja mojim udovima na taj način.
No, da se vratim mobitelu. Hodam ja po stanu i tražim stišani mobitel, trudim se duboko disati jer me hvata panika. U Rudiju su svi brojevi, ja ne znam što ću ako ga ne nađem, jer brojevi koje ja znam na pamet se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Točnije, na jedan prst. Kao što sam već rekla, stalno mi se to događa, zagubi se negdje, padne s kreveta, ode pod pokrivač, ostane u torbi nekoj negdje. Ali sad sam sve prevrnula, došlo mi već da ormare otvaram, nema ga nigdje. Stižu poruke na skajpu, pišti mi laptop, a ja sjedim na krevetu s rukama na glavi i razmišljam gdje sam ga mogla staviti. Čak sam razmišljala jesam li ga turnula u frižider s patlidžanima, ili ga pospremila među tikvice. Već sam cijeli stan triput obišla, ne vidim ga nigdje. Pitam majku vidi li ona gdje Rudija. Odjebe me bez pardona.
Možda bi mi i odgovorila da već skoro pa svim stvarima nisam dala ime Rudi, pa se samo otresla na mene da vidi puno Rudija i da ga nađem sama, jer imam lijepog vremena.
Uspjela sam ga naći tek navečer, ako vas zanima. U džepu. Mojih hlača. Koje sam imala na sebi. Cijelo vrijeme.

Primjedbe

  1. Meni je stalno utisan, vise ni sama ne znam sto ali se zato od njega ne odvajam...

    OdgovoriIzbriši
  2. :D
    Možda nisi smotana, možda si zaljubljena...

    OdgovoriIzbriši
  3. Hahah, meni je to tako poznato. I to traženje stvari po stanu i to udaranje same sebe.
    Nemalo mi se puta desi da tražim naočale koje su na nosu. Ili na glavi.

    A to kad se lupiš po licu, ih... :D

    OdgovoriIzbriši
  4. Ne mogu vjerovati da ti je cijelo vrijeme bio u džepu! Ali pošteno sam se nasmijala na ovaj post... možda ga u buduće nećeš toliko često stišavati, čisto iz mjera predostrožnosti :)

    OdgovoriIzbriši
  5. Hahaha, a Rudi, koliko se sjećam, nije toliko mali da ga nisi mogla osjetiti :D.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. sad kad si mi na to skrenula pažnju stvar je još čudnija... ma dobro, hlače su šlampave...

      Izbriši
  6. Ja se redovno tresnem u "struju", bilo da je koleno ili lakat u pitanju. Nos ne smem ni da spominjem.. celog zivot padam na nos..

    A to manicno trazenje mi je dobro poznato..obicno tako trazim pasos 15 minuta pre puta ..

    OdgovoriIzbriši
  7. ahahhahaah , preeedobroo, isto se i meni desava, i nezz sto imam iskljucen zvuk na mobu, kad i onako me niko ne zove, nit salje sms, hahah =D al et navika je navika, =D

    OdgovoriIzbriši
  8. Hhahahahahah..nemoj ti više te droge uzimati. Vidiš da to nije dobro :P

    OdgovoriIzbriši
  9. Hahahahaha gora si od mene što se udaraca tiče - ja sam inače uvijek sva u šljivama jer se lupim o nešto. Dečko se više ni ne obazire na svako malo tup-jao zvukove :D

    (I evo, sad baš to napišem, on ulazi u sobu, okrenem se i lupim laktom u njegovo kučište i došao mi pomazit lakat, he cares, he caaaressss xD )

    Što se gubljenja stvari tiče, svako malo nešto tražim. Zato i pokušavam biti donekle organizirana. Najgore mi to prebacivanje stvari iz torbice u torbicu i mislim da ću si kupiti onaj organizator za torbice što samo prebacuješ njega a ne svaki put nanovo kopati po svim onim malim pretincima po torbi da bih sve našla.

    OdgovoriIzbriši
  10. Meni se zna dogoditi da daljinski ostavim u frižideru, samo zato što šetam okolo ko budala i vrtim sto stvari paralelno :) i tako sam ja jučer tražila sunčane naočale da bi skužila da su mi na glavi. čista klasika :D

    OdgovoriIzbriši
  11. Story of my life. Olovku strpam iza uha dok ucim i onda godinama trazim istu po kuci. Daljinski ili mobitel u frizideru su standardni. Vjecito imam masu modrica po nogama jer svaki susret sa bilo kojim coskom za mene je koban. Rasejana i smotana. Divna kombinacija. :D

    OdgovoriIzbriši
  12. hahaha uz ovo mi je najurnebesnije trazenje naocala koje su na nosu i sata koji je na ruci. inace stvari ne trazim pretjerano dugo, vise manje su uvijek na istom mjestu ili se sjecam gdje sam ih ostavila

    OdgovoriIzbriši
  13. Pouka dana: sljedeći put prije nego počneš nešto tražiti, napravi stoj na rukama, skini se gola i potom još za rezervu istegni jedan Pozdrav suncu x)

    Teško me se može nadmašiti s ovakvim nježnim kućnim anegdotama (npr. jedno sam jutro kihnula i pomaknuo mi se disk u vratnoj kralješnici - doslovce, provjereno na MR-u isti dan...) Random samoozljeda se više ni ne sjećam nakon par sati kako su nastale, a nisam jednom zamijenila prostorije i lokacije po stanu i odnijela npr. četkicu za zube u frižider skoro...
    Najveći gušt - često ostavim ključeve/mobitel/novčanik na npr. psećoj livadi i pokupim ih sat kasnije ili nakon cijelog radnog dana na istom mjestu u travi chi-ching :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi