Random thoughts of sadness

Ljudi se boje tuge više od bilo koje bolesti. Plaši ih tuga više od bilo kojeg čudovišta. Jer ima čeličan stisak. Koji popušta samo kad joj se prepustiš.
Mi živimo u vremenu koje priznaje samo tugu iz mode i onu koja se liječi tabletama. Tuga je osjećaj koji pod svaku cijenu valja umrtviti, zakopati, izbrisati, eliminirati kako bilo. Ona nije dobrodošla. Ne postoji good grief, Charlie Brown je u krivu. Nitko je više ne priznaje.
Kad si tužan, uvijek si sam. Ljudi uglavnom ne znaju što činiti, a ni ne mogu bogzna što. Samo biti. A biti je najteže. Recite im da nešto obave, to mogu; da nešto riješe, ništa lakše; ali recite ljudima da budu- eh, tu nastaju problemi.
Imaju tisuću i jedan savjet kako da umrtvite vlastiti mozak, ali nemaju ni jedno rame, kad je rame potrebno. Imaju mješavine čajeva, tablete za smirenje, imaju vlastite priče i zabavne anegdote... Imaju čuđenje, sućutne poglede i nervozno cupkanje. Imaju nestrpljivo pogledavanje prema vratima i svu silu neugodne energije.
A možda je samo stvar u meni... Jer ja i dalje vjerujem da se neki događaji moraju oplakati. I da ništa nije prirodnije od toga.
Mary Elizabeth Frye

Primjedbe

  1. Baš danas pričam o tome s prijateljicom. Sva životna iskustva nekako potiskujemo, i ne cijenimo osjećaj koji nam je dat u baš tom trenutku. Jako mi je žao zbog dede, istu bol osjećam i dan danas, nakon 11 godina, ali baš kako si rekla - ljubav nije umrla, uspomene nikud ne idu, i dalje je on tvoj deda samo sad ima bolju perspektivu pogleda na tebe. :*

    OdgovoriIzbriši
  2. moj deda je bio i ostao ključna osoba mog djetinjstva..a možda i života ..kad je umro nisam mogla plakati. Niti na sprovodu. Tek kasnije. Ali niti to nije bilo nešto jako. Čudila sam se sama sebi tada...Međutim, 16 godina poslije uviđam da me, iako ga nema, njegova prisutnost u mojem sjećanju i dalje oblikuje kao osobu i ima velik utjecaj mnogo stvari u mojem životu. Suze nisu jedini način na koji se rastajemo od osobe, a tuga i žalovanje imaju jako puno nevidljivih, nesvjesnih razina, to ćeš tek kasnije vidjeti.. Na ovaj način, imam osjećaj kao da moj deda i dalje živi, ali u mojim mislima, sjećanjima i srcu.

    OdgovoriIzbriši
  3. Dopada mi se to sto otvoreno s nama delis sve... Jaca si i hrabrija nego sto mislis!

    OdgovoriIzbriši
  4. i mene smeta zapadnjački strah od tuge, bježanje od nje pod svaku cijenu. Ispravljanje tuge. Umrtvljivanje. Jer mnoge stvari izrone iz nje.

    Puno mi je bliža istočnjačka filozofija životne ravnoteže. Sve je dio života, sve dodje i prodje.

    Tuguj.

    OdgovoriIzbriši
  5. Nije da volim tugu, ali ona je sastavni deo nasih zivota. Nekako kad prebrodis taj period neke ti se stvari cine jasnijim...mada ima i onih tuga koje su duboko, i iako su oplakane ponekad te ustinu i onda se opet isplaces...bar ja, i zaista mi je to normalno.

    OdgovoriIzbriši
  6. Tuga je dio zivota. Uvijek sam preferirala rame ili 5 minuta nasamo da se isplacem, nego neke apaurine, leksiliume i sl. Treba proci kroz sve to.

    OdgovoriIzbriši
  7. žao mi je zbog dede :( osobno, nisam izgubila dedu ali zato jesam jednu jako dragu i blisku prijateljicu.. dugo se nisam mogla/htjela pomiriti s tim, plakala bi skoro svaku noć prije spavanja, pa čak i dok sam znala s ekipom van.. jednostavno sam se sjetila i suze su išle same od sebe.. prvih godinu dana je bilo najteže.. a sad, nakon više od 3 godine još uvijek je se često sjetim ali ne sa suzama već je pamtim nasmijanu i dragu kao što je uvijek bila.. isto tak, imam osjećaj da je uvijek tu negdje, pa makar to bilo samo u mojem sjećanju.. a kao što su cure napisale, uspomene i sjećanja su uvijek tu, nikud ne idu i nitko ih nam ne može oduzeti :) drži se, isplači se ako moraš, a jednog dana se budemo svi mi opet sreli na onom drugom mjestu, tak bar ja vjerujem :)

    OdgovoriIzbriši
  8. http://www.desicomments.com/dc2/02/184505/184505.gif

    OdgovoriIzbriši
  9. Ja vjerujem da sve treba proživjeti u najčišćem obliku, bez raznih "ublaživača". Tuga je zdrava, iz tuge naučimo puno, pogotovo o tome koliko smo snažni. Što nije zdravo je ovo naše društvo koje nas fila nekom nerealnom hyper srećom.

    Svatko ima svoj način nošenja s tugom i to što ne plačeš ne mora biti potiskivanje. Ali ako osjećaš da se kontroliraš, nemoj. Prepuštanje tuzi stvarno je ključni dio oporavka.

    Grlim :)

    OdgovoriIzbriši
  10. Kako bi rekao Ujević:

    Pati bez suze, zivi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Taste su suze, a jadikovke
    ublazit nece gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru zivota,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lisce sto vir ga vije
    za let si, duso, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet sto nema korijena.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi