Kako popraviti popravne ispite

Malo što je grozno kao sjediti u komisiji na popravnim ispitima. Barem meni. Za početak, mučno mi je slušati koliko malo učenici znaju. Osim toga, mučno mi je slušati kako moji kolege ispituju učenike i što ih pitaju. Također, mučno mi je gledati kako se neki od tih učenika odnose prema tim svojim nastavnicima. I na kraju, mučno mi je sjediti satima. Bilo gdje.
Hm... Ne znam s čim da to usporedim. Možda sa šminkanjem. Recimo da znate nešto o šminkanju i onda vas posjednu da gledate neko šlampavo stvorenje kako koristi vaše make-up proizvode na svojoj faci i to na posve neprimjeren način. Ne zna nanijeti korektor, koristi previše pudera, vidi se prijelaz između lica i vrata, rumenilo su dvije crte/točke negdje pored jagodica, tuš je grbava zamackana fleka, maskara sljepljena na trepavicama, ruž prelazi rub usana... I uz sve to, sve ono što vi držite čistim i urednim, sad po sebi ima otiske od tekućeg pudera, kojekakvih sjenila, a neko sjajilo curi po dnu vaše kozmetičke torbice. A vi sjedite i ljuljate se naprijed-natrag, žderući pritom nokte i čupajući kosu u pramenovima. Tako je sjediti u komisiji na popravnima. Kao da gledate kako netko sere po onome što je vama sveto, a vi morate biti kuš, držati se dostojanstveno i još k tome se praviti da ta osoba baš fino, onako profesionalno kenja: yeah, that was some good shit. Jer ne možete kritizirati kolegicu ili kolegu pred učenicima.
Evo kako izgleda jedan moj dan proveden u komisiji. Predsjednici komisije potrebno je sedam sati (420 minuta) da ispita 15-ak učenika. Dakle, roughly pola sata po učeniku. Više od pola ih padne. Što imaš učenika koji ne zna pitati pola sata, beats me. Meni to djeluje kao maltretiranje (i mene i učenika), ali što ja znam.
Prije samog početka, ona kasni. Mrzim kad ljudi kasne. Mrzim kad ljudi koji kasne kažnjavaju učenike koji kasne. On je fucking tinejdžer, koja je tvoja isprika?! U žurbi, skupljajući papire potrebne za ispit, šapće mi kako nećemo dugo, jer joj se žuri, hajde da ih sve pustimo i bla bla bla. Naivna ja, nasjednem. Svaki jebeni put se razveselim.
Prvi učenik nema pojma. Naravno. Ne samo da ne zna odgovor na postavljeno pitanje, on ne zna ni što ga se pita. Ne mogu ga kriviti. Njemu predaje osoba koja misli da što kompliciranije postaviš pitanje, to pametnije zvučiš. Pošalje ga van da ponovi još malo. I drugog. I trećeg. Kod četvrtog vidim da je vrag odnio šalu. Diskretno promijenim mjesto i počnem šaptati učenicima. Da, ozbiljna sam. Fuck the system, ja želim doma prije mraka. Šapćem, pokazujem, slovkam, lupkam... No use. Siroče ne vjeruje vlastitoj sreći i misli da ga želim sjebati. Tko je ova koja mu sad šapće?
Volim učenike koji bez pogovora ponove ono što im šapnem. Mrzim one koji se posprdno nasmiju, kao da sam provalila neku glupost. Kao, neš ti mene... Najradije im nikad više ništa ne bih šapnula.
Nakon tri sata, više ne mogu. Izlazim iz razreda jer sam (kao) žedna i trebam (kao) na wc. Pred vratima me dočekuje ravnatelj s milijun i jednim pitanjem, a sva se mogu sažeti u ovo: what the fuck are you doing?!
Sugerira mi da požurimo. Druga kolegica iz komisije struže noktima po prozoru. Mislim kako smo trebale od čistačica tražiti krpe i sredstvo za pranje, pa da barem prozore operemo kad već mutavo sjedimo ovdje. Onda se po običaju pojavi i bahati učenik koji lupa vratima/žvače žvaku/nosi kapu/pojavi se u kratkim hlačama/okreće očima. Zavali se u stolac, ispruži noge i uzdahne.
Ali predsjednica komisije ne reagira. Po tisućiti se put pitam što ne valja s njezinom percepcijom. Bahatom ne šapćem. Navijam da padne. Žao mi je što ga ne mogu i nabiti nogom u dupe kad izlazi.
Ravnatelj i pedagoginja se naviruju u razred. Počeli smo u 8, a sad je 14. Neki su učenici odustali i otišli kući. Fuck this shit.
Počinjem imati suicidalne namjere. Razmišljam kako bi bilo da se bacim kroz prozor. Domar mi viče da se bacim više lijevo, da padnem na travu. On sad ide doma i nema tko oprati beton. Druga kolegica slini. Vegetira. Svako malo trzne desnim ramenom. Predsjednica komisije nam se žali kako je razočarana znanjem djece. "Trebali smo im svima reći da dođu još i sutra", kaže.
U 15 izlazim iz učionice. Gotovo ili ne, I'm done. Pedagoginja me pita koliko ih je prošlo.
Duša me boli. Idem doma utopiti tugu u piću ili sebe u kadi. Whatever comes first.

Primjedbe

  1. hvala ti sto si me podsjetila da ne zelim da budem profesor ni asistent niti zelim da budem igdje blizu djaka :))) gif-ovi su se savrseno uklopili uz tekst.

    OdgovoriIzbriši
  2. ponavljam se u komentarima.
    žao mi je .

    vidim da je došla na red tužna strana posla.

    OdgovoriIzbriši
  3. jednom sam bila u komisiji, ali prošlo je na brzinu i bilo je ok. pedagoginja i ja smo umirale od smijeha. ove godine sam razrednica pa su me izvijestili da ću morati opet u komisiju. sjetit ću te se! :)

    OdgovoriIzbriši
  4. A siroče, nema niš gore nego zapeti s takvim kolegama X_x Od opisa kako je to biti u komisiji mi se stisnuo želudac, ne želim da itko dira moje sjenilo i tuš! :D

    OdgovoriIzbriši
  5. Hahahah kako si jaka, šapćeš im, genijalno :D.

    OdgovoriIzbriši
  6. Hahahhahahahahahahah...pošteno se ismijah!!! Sad znam i drugu stranu priču :P

    OdgovoriIzbriši
  7. uzas, majka mi je profesorica pa znam price s tih komisija, ubija me kad cujem koliko ti klinci malo znaju i sto im sve pustaju jer inace vise od 50 posto njih uopce ne bi proslo.

    OdgovoriIzbriši
  8. kolko god ovo na prvi pogled izgleda smiješno tolko je i tužno. iskreno, divim ti se na strpljenju i svemu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tragikomedija!!! Vise ne znam sta da kazem!

      Izbriši
  9. Katastrofa je cijeli taj sistem... izdrži kako god znaš... možda se razglasi da ti zaozbiljno šapćeš pa te svi redom poslušaju i prođu ispit :D I bar ti skrate sjedenje jer neće postati sigurno pametniji ni obrazovaniji pa ih se bolje što prije riješiti...

    OdgovoriIzbriši
  10. Ja sam bila i sa jedne i sa druge strane te price. U prvom srednj posvadjala sam se sa profesorom (ja i moj dugi jezik) pa sam polagala latinski. Nisam dozvolila sebi da se pojavim nespremna. Mrcvario me vise od sata i nije uspeo da pronadje nesto sto nisam znala..zato sam sledece godine zavrsila u komisiji..to je tek bio horor film..

    OdgovoriIzbriši
  11. a jojjj, znači ovo me čeka, lud'lo, hahahahah

    OdgovoriIzbriši
  12. Imam sreće pa nikad nisam prošla to iskustvo, ni sa jedne strane.
    I počela sam gledati True Blood, svi su tako sexy i glupi, osim Erica, on je baš oh my.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi