Propos de moi - complétion

Stvarno sam si već dosadna s ovom serijom postova. Ali dobra vijest, ovaj je zadnji. Sutra sam u nekoj gužvi, pa vjerojatno neću biti ni blizu kompa. Smatrajte ovo sutrašnjim postom.

Iako je cinizam kod mene prisutan od ranih dana (lol), mislim da sam bitchy ispade počela imati tek tamo negdje u srednjoj. Nisam ni prije toga dopuštala previše da me se gazi, ali da su me znali malčice nagaziti bez da reagiram, jesu. Jedna od dražih priča moje majke je kako sam kao jako mala prišla dvojici dječaka koji su ispred našeg dvorišta vodili žustru raspravu oko pikula i rekla (ovdje moja mama glumi baby talk, ali sad ste toga pošteđeni): Dečkiiiiii, nemojte se svađati... Na to je jedan od njih viknuo: M'rš, mala! A ja sam se okrenula i odgegala natrag u dvorište što sam brže mogla na svojim nožicama.
Tu priča staje, ali poznavajući svoju majku, vjerojatno im je nešto opsovala, a mogu biti sretni i što ih nije iscipelarila. Poanta ove anegdote jest da sam se uvijek trudila biti dobra. I još uvijek se trudim biti dobra. Ponekad mi ide, ponekad zakažem. Kad zakažem, zakažem temeljito. No, s godinama sam naučila neke stvari. Prvo, biti dobar ne znači biti glup. Drugo, dobrota treba granice. I nisi zao ako ih postaviš. Dakle, tema ovog zadnjeg posta je bitchiness. I da odmah kažem, ne smatram se kučkom. Iako me znaju proglasiti jednom.
Vratimo se na trenutak srednjoj školi. Došla sam u gimnaziju kao naivno dijete koje je primilo nešto životnih udaraca (poprilično, zapravo, ali mi duh još nisu slomili), iz osnovne škole u kojoj su se profesori trudili i poticali učenike, prepoznavali talente i bili mi potpora. I onda šok. Više sam morala učiti o navikama pojedinih profesora, kako prepoznati je li im dobar dan i kako im se skloniti s puta kad su ustali na krivu nogu, nego gradivo. Iz sadašnje perspektive, ta mi je škola bila sjajan trening za fakultet (gdje ima više profesora kod kojih prolaznost na ispitu ovisi o vlazi u zraku, HAK-ovom izvješću i tome koliko su im udobne cipele). Tada, nisam mogla doći k sebi. Nije mi bilo jasno kako mi netko može dati jedinicu samo zato što sam rekla da je rat počeo (jer ratovi izbijaju!) i sličnih nebuloznih razloga. Prve dvije godine bila sam sva pozitivna. Little Miss Sunshine. Uvijek nasmijana, uvijek spremna na šalu, uvijek tu za sve. Na van. Unutra sam polako umirala.
Na jednom satu psihologije, profesorica nam je zadala zadatak da na komad papira napišemo svoje ime i pošaljemo po razredu, a svaki je učenik morao na taj papir napisati nešto lijepo o nama. Poanta te vježbe je da na kraju svatko od nas ima ogledalo u koje se može pogledati kad je down, papir na kojem pišu lijepe stvari o nama. Na mom su papiru pisale prekrasne stvari. Nije bilo učenika koji nije naveo da sam sjajna prijateljica, uvijek spremna pomoći i vječno nasmijana i kako im uljepšam svaki dan i svaku situacijom svojom zajebancijom i smijehom. Sjedila sam tako, gledala u taj papir i razmišljala kako me nitko od tih takozvanih prijatelja ne poznaje. Kako za svakoga od njih mogu navesti što ga muči, kakvih problema ima kod kuće, tko mu se sviđa... I nije mi se to činilo fer. Da ja budem ona koja je tu za sve, a da za mene tu ne bude nitko.
Da je život film, u tom bi trenutku svirala neka dramatična muzika. Jer to je bio trenutak kad sam shvatila da ne moram suosjećati sa svakom glupačom kojoj pukne nokat ili se smijati neduhovitim vicevima.
Stvari su se promijenile. Došla sam k sebi.
Meni je to bio born again trenutak. Ostalima šok. Dolazili su sa svojim pričama o tragičnoj sudbini, bez da je itko pitao želim li to čuti i je li moj život tragičan.
Pitali su u šoku što mi je i jesam li dobro. Nikad bolje! Kad jednom prestanete ugađati svima, kakav je to divan osjećaj.


Pa ako me činjenica da nemam živaca za pizdarije čini kujom, so be it. Ako me to što ću budali koja me pita je li budala reći da je budala, so be it. Ne sviđa ti se kako se ponašam?
Ne sviđaju ti se moje replike? Nemoj mi davati šlagvort.
Pronalaziš se u mojim riječima iako nisam mislila konkretno na tebe? To nije moj problem.
Na kraju, stvarno ne znam koliko sam negativna ili pozitivna, je li moj stav prema životu dobar (barem je moj), jesam li prekritična, sudim li olako...
Na kraju, nije me nešto ni briga.

Primjedbe

  1. Hehe..al' si ga krunisala, svaka cast :)
    Muzika <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. :))))))))))))))))
      p.s. muzika je baš prikladna

      Izbriši
  2. Pročitala sam ti sve ove propos de moi postove, na nekim ti ostavljala komentar na nekima ne. Sve u svemu, ti si takva kakva jesi, uvijek će se naći neko kome ćeš se sviđati i neko kome ne, da si i Marija Tereza tako je to s ljudima.
    Što se tebe tiče ja spadam u prvu kategoriju i samo ti nama nastavi postati, to što radiš dobro radiš.

    OdgovoriIzbriši
  3. ja svaki dan visim na tvom blogu, i svima pricam o tvom blogu, kako je zanimljiv, =) et,, =D

    OdgovoriIzbriši
  4. Ugađati svima je najgora stvar koju možeš raditi sebi jer na kraju završiš kao otirač i zato je dobro reći stop. Barem određenim ljudima. Zna se tko mi može kukati uvijek o jednoj te istoj temi ako treba tri sata ali takvi ljudi su to zaslužili i to isto strpljenje nije tu za svakog. A posebno ne za one koji, baš kao što kažeš, ne znaju 2 stvari o tebi a ti znaš sve o njima ne iz razloga što ti želiš to znati već što oni misle da si ih dužna slušati.

    OdgovoriIzbriši
  5. Ne mogu da vjerujem. Upravo mi se to dogadja. Samo sam shvatila da ne mogu vise svim udovoljavat i slusat svakojake tuzne i depresivne price i kucat razne lekcije koje niko nije pisao i tako dalje. Nedavno me najbolji prijatelj pitao sta se desava samnom. Zasto sam se promjenila i postala toliko okrutna. Mozda i jesam, al' bar se osjecam puno bolje. Pa pobogu nemorate vi nista cinit za mene, al' necu ni ja za vas. I hvala Bogu da sam shvatila neke stvari i na vrijeme rekla stop, kao sto Misty kaze.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. zanimljivo kako su ljudi spremni nekoga proglasiti okrutnim, samo ako im više nije na usluzi 24/7!

      Izbriši
  6. Ista situacija kod mene. Saslusas ih jednom i postanes draga Saveta...ali ih ti kao osoba bas i ne zanimas...
    I jako mi je lepo bez tih ljudi sada :D

    OdgovoriIzbriši
  7. thanks for your comment!)i like batman!)

    OdgovoriIzbriši
  8. svaka čast na prestanku ugađanju svima! ja još uvijek radim na tome .

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. to je posao koji nikad nije gotov, vjeruj mi!

      Izbriši
  9. A kod mene obrnuto, u jednom trenutku života sam shvatila da ne treba da budem toliko nezainteresovana.

    OdgovoriIzbriši
  10. Ne mozes svima ugoditi. Nazalost...meni jos nije doslo iz guzice u glavu. Uaaa ja.
    Svaka cast na jos jednoj uber mega giga seriji postova! Thank you! :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. i ja se još uvijek ulovim kako ugađam nekome na svoju štetu, ali sad barem imam svijest o tome da sam tome sklona, pa se brzo priberem.

      Izbriši
  11. Jao, poznato mi je sve ovo i previše i ja se još uvijek ne znam otrest od takvih, a sve što imam od tog je da mi - popiju pozitivnu energiju!! Bravo za tebe i meni uopće nisi dosadna, dapače, drago mi je da u nisam u mnogočemu usamljena! :D

    OdgovoriIzbriši
  12. Isto tako bi i meni, samo sam ja krenula sa nazovimo bitchy stavom od pocetka srednje skole, tako da mi se nisu kasnije iscudjavali :D

    OdgovoriIzbriši
  13. Tek sam nedavno otkrila blog pa sam još uvijek u mahnitom iscitavanju svih postova :D
    Krasan blog :)

    Ja nekad mislim da sam naivna, nekad da sam bitchy, nekad ne mogu drzat jezik za zubima pa ispalim nesto nepromisljeno, ili promisljeno, ali neprimjereno...kad sam bila manja, ispaljivala sam svasta, onda sam vidjela da ljudi i ne shvacaju sto mislim pa sam u srednjoj usutila i nisam pricala ako nisam imala nista pametnog za reći.
    Što je kasnije redovito rezultiralo situacijama da šutim cijelu večer zabavljena svojim mislima kad bi se neki novi ljudi uvukli u naše društvo, nakon čega bi me ispitivali "A zašto šutiš?" ili"A ti često šutiš?".
    Na to bi im odgovarala da ja uvijek šutim i ostavljali bi me na miru.

    Sad sam shvatila da me apsolutno nije briga, još uvijek šutim u većini situacija, ali sve češće i reagiram u određenim trenutcima, tako da mislim da se popravljam :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. i ja češće šutim, pričam samo kad imam što za reći i kad actually želim nešto reći. i sasvim sam ok s tim da me većina doživljava kao šutljivu. a manjina kao lajavu :)

      Izbriši
  14. life is a bitch, šta i mi ne bi mogli bit ;-D
    ma ne daj se nikome, nisi ni sama ni jedina *.*

    OdgovoriIzbriši
  15. Svaka čast za post!!! - takvih ljudi o kojima si pisala se treba kutarisati odmah odmah odmah - imala sam ja hrpu takvih oko sebe, za koje sam uvijek bila tu, ali kad su meni trebali nikoga nije bilo ( pa me mama znala nekad pitati - a zar ti nemaš prijatelje) - ja sam mislila da ih imam, ali pogriješila sam. A sad kad ih nema u blizini LAKŠE SE DIŠE :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. meni je najgore od svega bilo što sam stalno bila opterećena tuđim problemima, a još su mi i nabijali osjećaj krivice ako kojim slučajem nisam bila 100% angažirana oko rješavanja istog. never more!

      Izbriši
  16. Story of my life,uvijek tu za sve,za mene nitko,samo to kod mene jos uvijek traje...
    Super mi je bila ova serija postova,pogotovo sto sam otkrila da ima jos ljudi slicnih meni,samo nastavi biti SVOJA,to ti nitko ne moze oduzeti :*

    OdgovoriIzbriši
  17. Mogu ti reći da su mi ne samo ljudi, nego i grupe ljudi, okrenuli leđa jer sam im rekao stvari koje su ih išle. Svi naoko vole i cijene iskrenost, ali onda malo pregrizu govno. Naravno da nije lako čuti istinu - i mene boli kad me netko posere. Ali da to cijenim - cijenim, i trudim se cijeniti. A što se tiče takvih ljudi, nekad mi je i draže da su mi ostali za leđima. Kao što bi rekao ja kao mali klinjo: brrrrm brrrrmmmmmm!

    OdgovoriIzbriši
  18. Ne mogu vjerovati koliko se prepoznajem u tvojim postovima...Ono što si ti shvatila u srednjoj, ja otkrivam sada, na pragu 30tih.. :) malo kaskam, ali bolje i sada nego kasnije... Moji doma kažu da je bilo i vrijeme da počnem zahtijevati od svojih "prijatelja" da se ponašaju kao prijatelji, a ne kao dementori...

    P3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi