Život profesora - u dijelovima (as in "raspadnut")

Imala sam neke ideje o tome da ovaj niz postova završim optimistično. Da napišem zašto volim svoj posao. Htjela sam vam pisati kako sam onomad došla na sat s Krčmarskom Moskvom i kako su ti maturanti i nakon završene škole po gradu znali vikati za mnom Jesenjin je car! Htjela sam reći kako sam nekada baš ponosna što tamo negdje postoji neki vodoinstalater koji malo zna citirati Majakovskog, i razliku između č i ć, i to zahvaljujući yours truly... Htjela sam vam pričati o svim školskim zadaćama koje sam ispravljala, i kako je to mučno iskustvo...
Mislila sam reći i kako me veseli da uspijevam iz godine u godinu zajedno s učenicima roditi školski list. I kako ponekad uspijem promijeniti nečiji život nabolje, možda i svijet nabolje... Ili si samo utvaram? Ne znam više.
Mislim da sam se potrošila. Ovim se poslom možeš baviti sve dok vjeruješ, naivno, u to da se ljudi mogu promijeniti. Ali istina je, ljudi se ne mijenjaju. Ne zapravo. Nekad uspiješ iz zbunjenih tinejdžera izvući maksimum, ali ako u njima nema ništa za izvući, well... Ništa od toga. I mnogi će me mrziti zbog ovoga što ću reći, ali bojim se da od mnogih neće nikada biti ništa. Mnogi će ostati ovo što su sada, obični paraziti, beskorisne jedinke, agresivci, kreteni, gadovi... Jer su se takvi rodili. Možemo kriviti lošu obiteljsku situaciju, težak život, uvjete u društvu, ali... Istina je samo ova- netko se rodi kao govno, a netko ne. I jedina razlika zašto istog čovjeka nitko nije nazivao govnom kad je bio beba je u tome što ne možeš pokazati koliko si točno govno kad si beba. Too much? Nisam još ni približno gotova.
Htjela sam pričati kako je istina da je važnije imati razumijevanja nego biti u pravu, jer strpljivo srce može daleko više od onoga što može inteligentan um. Mislila sam s vama podijeliti još neku anegdotu, ali umorna sam od toga da živim od lijepih prošlih trenutaka, dok me sadašnjost šamara.
Najgora stvar kad radite u školi jest što imate mjesto u loži, najbolji pogled na propadanje društva. Najbolji. Sve se vidi. Vidite da su seljačine, primitivci, mamići, kerumi, bandići, sanaderi, lopovi i kurve, mafijaši, zločinci koji danas hodaju među nama NIŠTA naspram onih koji će među nama hodati sutra.
Vidite i trgate se da to ne bude tako, a jedino što dobivate natrag su uvrede i šamari, jedino što dobivate je da se konstantno po vama sere. Čemu?
Šaljete svoju djecu meni da ih ja odgajam i učim, a onda im kad dođu kući kažete da me ne slušaju, jer nemam pojma. Kad zagusti, kad prokockate sve šanse, meni dolazite i plačete jer nemate kamo, a onda mi se smijete iza leđa kad vam pomognem?
I u pravu ste, naravno. Ja nemam pojma o životu. Ne znam se snaći. A to je najbitnije, nije li? Snaći se. Ne kradem, ne varam, ne ubijam... Ne živim za to da imam što više para na tuđu štetu, ne skupljam nego dijelim, ne tražim nego dajem... Koji kurac ja znam o životu? Ništa. Moje su vještine posve beskorisne. Ja znam slušati i čuti; promisliti, pa reći; paziti,  gledati, vidjeti i shvatiti; znam bezuvjetno voljeti i davati se svima, a ponajviše onima kojima nikada nitko nije ništa dao, onima koji ne znaju ni primiti, ni uzvratiti, ni proslijediti. Doista, ništa ja ne znam o životu. Ne znam potezati veze, ne znam tražiti usluge, ne znam naplatiti svoj rad i odrediti svoju cijenu, i najgore od svega, ja to ni ne želim znati. Kako mi onda možete povjeriti svoje dijete?
Što ga ja uopće mogu naučiti? Ništa korisno, očito. Mogu ga naučiti poštovanju i toleranciji, mogu mu pokazati koliko sreće i zadovoljstva donosi otvoren um, i zašto je važno kritičko mišljenje, i zašto je važno da ne budu ovca. Mogu mu reći da je život daleko više od trčanja za materijalnim, i da nije papak ako voli i ako mu je stalo. Mogu mu pokazati lijepe riječi što se kriju u knjigama, i kako na zabavan način obogatiti svoj rječnik. Kako je dobar osjećaj usrećiti nekoga i kako je život nešto na čemu treba biti zahvalan. A kome to treba? Što se s tim može? Biti čovjek? Zašto? Što se time dobije?
Kako vam uzvrate? Samo do vas stigne vijest s posla da je ono malo govno (no pun intended) koje je po svim mogućim pravilima već trebalo dobiti nogom u dupe, a umjesto toga dobilo niz razgovora i niz šansi, odlučilo pokazati svoju zahvalnost tako da se pokenja u profesorskom wc- u i  razmaže drek po zidovima.


Primjedbe

  1. uuuuu....ja sam isto radila u školi, osnovnoj...na početku moje karijere...ono za ložu i prvi red se i meni činilo tako. ali vjerujem da tu dječicu poklopi realnost po glavi kada izađu iz škole i da se neki određeni broj njih ipak promjeni na bolje. a onda sam nakon toga radila u još jedenoj instituciji i vidjela kako ljudi postaju takvima kakvima postaju...neki nasilni psihopati, a neki dežurne žrtve..i sad ponovno imam razumjevanja i simpatije. tko zna šta se tom djetetu događa doma doma i doma u njegovoj glavi i srcu....ali da sve se napalati po glavama stanovnika koji ih odgajaju, a to su profesori, razrednici i drugi kojima je stalo-plate to vlastitim srcem, a često i zdravljem! ah!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. stvar je u tome da imamo djecu koja imaju strašnu situaciju doma, a odlikaši su, super pristojni, nikad problema s njima... nema tu pravila, bojim se. radimo znanost koja se sastoji od čiste slučajnosti i genetike.

      Izbriši
    2. ..i odluke u srcu djeteta hoće li se boriti i ići prema extremu dobroga ili lošega! oni koji imaju probleme razviju poremećaje...neki se okrenu protiv sebe i odu u depresiju a neki u agresiju. tko će ga znat!

      Izbriši
  2. slazem se s tobom,ova djeca danasnja,toliki bezobrazluk,toliko pogresnih ideala....nemam rijeci prolazim ulicom gledam i nevjerujem,a nisam toliko starija od njih. Da li je to sto sam drugacije odgajana,sto sam gledala Disnijeve crtice a ne pokemone,sto sam vidjela ovaj prokleti rat,il sam samo rođena drugacija ne znam

    OdgovoriIzbriši
  3. Huh. Ima puno istine u ovome što si napisala. Ima divne djece, onakve zbog kojih ovaj poziv ima smisla, ali ima i onih koji su stvarno mali monstrumi, bez uljepšavanja. Ja oko sebe nemam tako drastičnih primjera kao ti, međutim, potrošim se i pošaljem ih sve u onu stvar dok iz njih ne izvučem mrvu temperamenta, života, živosti,nečega!... alergična sam na "kuhane noge", a oko mene su svi upravo takvi...
    Zato ipak gledam da se nekako prestrojim i počnem raditi nešto drugo, život je prekratak da bi radila jednu te istu stvar 40 godina, zapravo, to je i neprirodno, kad na ovom svijetu ima toliko toga što me zanima. Zašto bi se ograničila samo na jednu?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. btw, ovaj zadnji gif, umrla od smijeha!!! :)

      Izbriši
    2. I ja mislim da neću ovo moći cijeli život. Ništa, natrag na faks :)))

      Izbriši
    3. eh, što se tiče kuhanih nogica, slažem se. danas djeca nemaju nikakvih interesa, strasti, životne energije...

      Izbriši
  4. Možda imam predrasude, ne znam, ali mislim da škola u kojoj radiš ima takvu populaciju učenika. I žao mi je čuti da generaliziraš takvo stanje na sve učenike, a vjerujem da je u nekim gimnazijama ili malo boljim školama drugačije. Da li bi imala šansu da promijeniš radno mjesto? Promijeniš školu? Ako si izgubila vjeru, vrijeme je za nešto drugo, jer će ti biti samo teže i teže.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislim da nije toliko do škole, koliko do cijelog školskog sustava. Ruke u nam vezane, i trebaju nm odvjetnici, pola godine i ne znam šta sve ne da isključimo učenika.
      Volim rad s ovakvom djecom, izazov je, ali stvarno jesu sve gori i gori.
      S druge strane, mom kolegi gimnazijalci režu gume na autu jer im daje lektiru, tako da...

      Izbriši
    2. Sva su deca dobra isto kao sto su sve bebe lepe..i sve neveste. E jes, cvrc..malo sutra. Kod nas (da ne kazem u nase vreme) se znalo ko ide u gimnaziju, ko u strukovnu (zanatsku) a ko u frizere. Ono - profiliranje posle osnovne skole i tacka.
      Mislim, prave i dan - danas ovake gadosti po gimnaziji ali su nekako mnogo prefriganiji pa kad te stresu, ne znas gde si. Ovo s' razmazivanjem je.. ne znam..prosto? debilno? totalno nekreativno? :)
      Ispade da su shiba i klecanje na kukuruzu bili bolje nastavne metode :)

      Izbriši
    3. bojim se da je u svakoj školi ovako ;)
      evo, ja sam radila par godina u jednoj od bolji zg OSNOVNIH škola i vjeruj mi, nikad više!
      da, bilo je dobre djece, pametne, za njih se vrijedilo potruditi malo više...ali sve to pada u vodu pod naletom bezobrazluka, drskosti, nepoštovanja i sl. pritom ne mislim samo na djecu, već i na "kolege" nastavnike, pogotovo one koji to rade već desetljećima i na roditelje.

      koliko puta sam na posao odlazila s grčem u želucu, a koliko puta kući u suzama: samelje te taj posao, pogotovo ako se trudiš biti što kvalitetniji profesor.

      bivša profačica

      Izbriši
    4. da... nekako sam dojma da se od nas očekuje da radimo svoj posao, ali zavezanih ruku.

      Izbriši
  5. Ovo je valjda klasika za ta trogodišnja zanimanja. Kod nas u građi je bio nepisani zakon da nikada ne ideš na wc u prizemlju jer su tamo zidari koji su ovakve stvari radili i u ženskom i u muškom wc-u. Blago nama geodetima mi smo bili isto u prizemlju 70% nastave pa smo održavali kondiciju trčeći na wc gore na kat :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. vidiš, u mojoj se školi to nije nikada do sad dogodilo.

      Izbriši
    2. Mislim kod nas se ovo s Br 2 dogodilo samo jednom al redovito zapišavanje cijelog wc-a, ne smiješ prići blizu od smrada je bilo klasika. Hvala bogu što više ne moram ulaziti u tu školu :)

      Izbriši
  6. Nedavno sam baš vidjela ovaj citat od Sokrata (možda baš kod tebe). I da, ništa se ne mijenja, sve je uvijek bilo isto. Ispada da je življenje Sizifov posao i da nam obećavanje neke kazne u afterlife-u nije i nešto jer većinu pakla iammo sad ovdje. Ne znam šta da ti kažem za takvu djecu, sama spadam u kategoriju onih koja smatra bogatstvom sve one stvari koje si ti nabrojala, one dobre, one zbog kojih vrijedi živjeti. Možda je najgore što smo uvijek u manjini, uvijek ismijavani. Ne znam, možda je nekad bolje bilo, mada mislim da je najbolje ono što nikad nije bilo da parafraziram Andrića. Jah, neka nama blogspota i nade u bolje sutra, blesave neosnovane nade...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ima nešto u tom sokratovom, svakako. samo, problem je u tome što se sve mijenja, djeca se mijenjaju i to rapidno. najzločestiji učenik na školi prije tri godine je milo dijete za najboljeg danas. to je zabrinjavajuće!

      Izbriši
  7. Ne znam...nisam pametna. Vidjam slicne stvari svaki dan. Mozda je to u Sarajevu cak otislo u jednu veoma ruznu krajnost. Tinejdzeri su uzasno agresivni i to vise nema veze sa tipom skole u koju idu. Nose nozeve i pistolje. Djecak od 16-17 godina ubio je drugog djecaka istih godina u punom tramvaju. Da su prezivjeli rat, mozda bih i shvatila takvo ponasanje. Vecina te djece imaju daleko bolje uslove za zivot nego sto smo ih mi imali. Novac, nove mobitele, odjecu, kompjutere... Ne razumijem u cemu je fazon.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. u pravu si. možda su nekako naslijedili neku lošu energiju...

      Izbriši
  8. Pri kraju sam studija i jednog dana bi trebalo da budem profesor...čitajući ovaj post, a posebno neke od komentara, iskreno, uplašila sam se.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. možda nije ni to loše... nadaj se najboljem, ali budi spremna na najgore.

      Izbriši
  9. Umesto sto prepadas ovde buduce kolege, napisi jedan post o tome kako da budes omiljen :)Ili bar jedan u fazonu "biti profesor i preziveti" :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. nešto mi se blog pretvara u "po željama". evo, pripremam priručnik za preživljavanje.

      Izbriši
    2. To je bila samo sugestija. Niko te ne bicuje..ako neces, ne moras. Uvek mozes da pises o kozama :)))))))

      Izbriši
    3. ma nije da neću... budem... sutra stiže taj post.

      Izbriši
  10. Baš me rastužio ovaj post.

    Ipak mislim da se nitko ne rađa kao "govno", već da u svemu znatan utjecaj igra i okolina. Užasno mi je licemjerno kad se priča kako mladi danas imaju potpuno pogrešne vrijednosti, a što im se posvuda servira? Što je na TV-u, što im roditelji pružaju i koje su im druge opcije?

    Naravno da tvoj posao nije baviti se time, zato se u taj prostor ja planiram ubacit :)) Nadobudno, pa što ostane od mene :)

    OdgovoriIzbriši
  11. Ponekad gledam te vrsnjake i nije mi jasno, imaju li oni roditelje? Tko ih uopce pusta da izlaze takvi iz kuce?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ne znam... mene moji nikad nisu tukli, nisam u životu udarena bilo od mame, bilo od tate, ALI uopće ne sumnjam da bi me vlastita majka zatukla tupim predmetom da napravim nešto od onoga što si djeca danas dopuštaju, i to da napravim nešto takvo sada. yup, u 28. se bojim svoje mame.

      Izbriši
  12. zna biti gadno ponekad. neki dan mi je jedan mali, dobronamjerno, rekao kako misli da nema ljepšeg (u smislu lakšeg) posla nego biti profesor - i sad idu standardni argumenti koje je čuo od doma, da se ne ponavljam. samo sam ga pitala što misli koliko je jednostavno oblikovati dijete u čovjeka, prenijeti mu vrijednosti kojima se ono automatski opire, nositi se s konstantnim otporom, nezadovoljstvom, revoltom, agresivnošću, pubertetskim hormonima, samodopadnošću, egocentrizmom, razmaženošću etc. ponekad se osjećam kao spužva koja upija sve negativne vibracije svijeta. a ponekad ipak bude lijepo...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. upravo to... meni se dogodila ta kap koja je prelila čašu. sad opet ima mjesta za točenje...

      Izbriši
  13. Divno napisan post kao i uvek, ali me je rastužio. Sve više ljudi čije mišljenje cenim (ili mi se makar sviđa ovako online) dolazi do istog zaključka, današnja deca su govna... I mi povodom toga ne možemo ništa, jer ih prave i govnari iz naših generacija... Da se nadovežem na post o venčanju... Dvoje najlošijih ljudskih bića na svetu, goveda, đubrad zbog kojih bih da prestanem sa humanitarnim radom jer su i to upropastili, organizuju svadbu... Pa za te bahanalije praziluk od balona je mala beba :(

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Haha, jako sam nepovezana kada sam ogorčena... PoJenta je, keep your chin up, onih par komada do kojih prođeš vrede svega :)

      Izbriši
    2. eto, jučer sam baš imala dobar dan na poslu, nakon duuugo vremena. pa mi se ipak nekako čini da još ima nade...

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi