Nekad ili sad

Danas s majkom krenem razgovarati o tome kako se nekada živjelo. Svako malo se nađemo na toj temi, bez da zapravo znam kako i smijemo se tome kao blesave. Pričala je danas da su nekad postojale folije koje bi se stavile preko ekrana crno-bijelih televizora, da se dobije boja. Naravno, jedino što se dobilo bilo je da pola face spikera bude plavo, a pola crveno. Svejedno, bila je to boja, ljudima je to bila senzacija, jadnici, A mi nismo imali ni tu foliju, dodaje majka. Koliki ste tek vi bili jadnici, kažem ja i prasnemo opet u smijeh.
Zapravo, vrlo je nezahvalno pisati o tome da je nekada bilo bolje, a ja nekako idem za tim. Iako, češće ću se prikloniti stavu da nam se prošla vremena čine boljima jer pamtimo samo dobre stvari, da nam ta vremena izgledaju bolje jer drugačije gledamo na njih (bili smo naivna i vesela djeca, pa naravno da su to bila naivna i vesela vremena), ali there's more to that. Većina onoga što pamtim nije posebno lijepa. Ali ima svojih draži. 
Primjerice, pamtim kako se kao beba nisam fiksirala na daljinski, jer daljinskih upravljača nije onda ni bilo, pa ako si htio promijeniti program, morao si doći do tv-a i često vrtiti neko dugme, kao na radiju. Što nije bio bogzna kakav problem, jer smo i imali otprilike dva programa. Možda smo zato i više cijenili ono što se na njima prikazivalo. Današnji čovjek ima stotinjak programa i redovito kaže da nema ništa na tv-u. Sjećam se kako je moja baka znala dreknuti: CRTIĆ!!! kad se na tv-u prikazao smajlić- znak da slijedi crtić, a ja sam s drugog kraja ulice (sad nisam sigurna jesu li ulice bile kraće, jesam li ja trčala brže ili se moja baka stvarno jako derala... a možda su to sve bake istovremeno drečale) dotrčala doma udarajući cijelim putem nogama u svoju debelu guzicu. Nekad sam znala još 5 minuta buljiti u tog smajlića prije nego bi konačno pustili crtić, a nakon što sam pogledala 3 minute čistog zadovoljstva, izašla bih opet van. Kao i ostala djeca u ulici. Tada još nije bilo Cartoon Networka i da smo i htjeli, nismo mogli provoditi cijele dane pred tv-om. Em što nije bilo ništa na programu, em što bi nas naše bake/mame/očevi/djedovi/strine/ujaci/tkoveć najurili van.
Sjećam se da su nas znali tako spizditi van i na minus, štajaznam, 50, u skafanderima, a pod motom Igrajte se vani, nemate kaj doma smrditi. I nitko nije imao fobiju da ćemo dobiti ozebline i da će nam amputirati udove.
Kad smo već kod crtića, mi smo gledali poštene crtiće, Mickey Mousea i Zekoslava Mrkvu, tada su crtići bili rađeni tako da razvijaš i maštu i zdravi razum gledajući ih, nismo gledali one debilne Teletubbiese ili onog jezivog klauna kojeg danas prikazuju djeci i potiču ih da razviju još koji stupanj retardacije.
Mi smo gledali Batmana i Supermana i nitko nije zbog toga skakao s balkona, nije da imam predrasude, ali djeca su danas jebeno glupa, ako vjeruju da mogu biti supermeni. Cinik u meni kaže da je to evolucija na djelu, šestogodišnjak koji skače s plaštom na leđima. Najjači opstaju, a taj je eliminiran. I onda ga spasi tenda. Dođe mi žao. Zato danas slabo stojimo s inteligencijom na planetu. Svijet je pun tendi za spašavanje kretena.
Nismo samo gledali crtiće, obožavali smo dokumentarce o životinjama i gutali smo ih nemilice. Svi smo znali kako izgleda čudnovati kljunaš i kako se glasa hijena. Igrali smo pogađanja životinja jednako često kao skrivača, lovice i graničara. Danas djeca ne znaju razliku između losa i lososa.
Baka i Televizija Zagreb glavni su krivci što sam se kao mala navukla na stare filmove. Neobično sam zahvalna što je postojalo vrijeme kada su prekrasne žene u filmovima izgledale ovako:
muškarci ovako:
djevojčice ovako:
a ne ovako:
jer,

Imala sam silnu želju da kad odrastem budem lijepa, šarmantna, talentirana za sve poput Doris Day...
Ali ima nečeg jako uvrnutog u tome poput koga djevojčice danas žele izgledati. I nemojte samo kriviti društvo i loš utjecaj društva. Društvo ima jednu misiju, da utječe, i društvo koje uvijek, oduvijek i zauvijek većinom čine kreteni, nikada nije utjecalo dobro na ikoga. Bilo je i tada trash žena, još koliko... Ali nekad su roditelji djecu odgajali, a ne podržavali u pizdarijama... Moja mama nikad nije rekla da mogu biti tko god želim. Jer djecu trebaš naučiti ukusu, prije nego počneš srati. Ah, Doris... Još uvijek mi je lijepa...
oh, Rock... (nemojte me ubijati s onim "Ali on je bio gay", I don't give a fuck)

lijepa i PAMETNA

Enivej, dosta s Doris. Djecu su u moje doba učili odgovornosti od malih nogu. Imali smo svoje obveze unutar obitelji i van nje, bez poštede, i svejedno smo se stigli igrati. Čim sam dovoljno porasla da se znam vratiti doma, počeli su me slati u dućan. Dućana onda nije bilo kao danas, na svakom ćošku, kao ni pekara. Trebala sam pješačiti 6-7 ulica dalje do dućana, točnije to je bio drugi kvart, ili ići biciklom (pod uvjetom da to što moram donijeti nije toliko teško da mi prevrne bicikl). Dućani su onda bili minijaturni, s jednom prodavačicom koja je bila i blagajnica i svi smo uredno čekali da nareže 20 deka salame, doda nekome prašak, donese gajbu radenske iz skladišta, zaobiđe pult, dođe do blagajne, popriča sa svakim kupcem... I nitko nije bio nervozan. I da, ako nije imala za izvratiti sitniš, često je vraćala žvake, božanske čunga-lunge. Zajeb je bio ako sam nešto zaboravila. Dođem doma, zaboravila sam, ne znam, prašak za pecivo, vraćaj se natrag, hodaj, hodaj, čekaj, čekaj, hodaj, hodaj i sve to pod normalno. Onda donesem doma prašak za pecivo, a baka se sjeti nečeg što je ona zaboravila reći da donesem, i ajmo opet. Poznavala sam svako dvorište putem, i gdje su psi koji napadaju, i gdje su lude babe koje ne smijem gledati u oči, i gdje živi ona šezdesetogodišnjakinja kojoj iz kuće svako jutro izlazi neki drugi mladić, ljubi je na pragu, a onda mu ona maše na rastanku.
Onda mi je bila čudna, danas bih joj stisla ruku. Go baba, go! Ta je žena znala nešto korisno, ljudi moji, sigurna sam u to. Prije je bilo više zanimljivih ljudi...

Kako bilo, u lekciju o odgovornosti spada i ona da moraš snositi posljedice za ono što napraviš, i nisu ti roditelji zvali policiju ako si dobio batina, nego su ti rekli da se naučiš braniti ili da ne zajebavaš jače od sebe. Kao što su te učili i da ne maltretiraš slabije od sebe.
Današnji roditelji ne uče djecu odgovornosti jer su i sami neodgovorni. Vrijeme im to dopušta. Skoro svako dijete danas ima 78 dijagnosticiranih poremećaja, 78 dijagnoza za ono što se, kad sam ja bila dijete, zvalo neodgojeno derište.
Jer nije moguće da je roditelj kriv što mu nešto ne valja s djetetom! Okrivi društvo, okrivi drugu djecu drugih roditelja, okrivi pedijatra, tetu u vrtiću ili učiteljicu, okrivi svoje roditelje jer tebe nisu odgojili dovoljno dobro da odgojiš svoje dijete, okrivi sve i svakoga, samo nemoj preuzeti odgovornost za onoga ili onu koju si ti napravio, to je tako passe.
kada su točno pjesme prestale biti "čekati ćemo te moje slomljeno srce i ja"
i postale "'ko te jebe, 'ko te treba uostalom"?
Djeca danas imaju sve, a u stvari, nemaju ništa. Mi? Mi smo se igrali po napuštenim i ruševnim kućama, trčkarali gradilištima ili šljunčarama, kupali se na Jarunu i nitko nije umro.
Mogli smo bez straha u susjedovo dvorište, jesti kekse koje nam je ponudila nepoznata teta na plaži i otići u šetnju s očevim prijateljem bez da završimo u novinama kao žrtve pedofila. Mogli smo sjediti u krilu odraslim osobama bez da to ikome bude čudno. Spadam u one generacije koje su lovile leptire da ih gledaju, a ne da im čupaju krila... Nismo zlostavljali životinje, nego ih htjeli doma imati što više.
Jeli smo ono što su nam skuhali bez predstava, i nismo naručivali hranu, a jedva smo čekali da završimo s ručkom, da možemo opet van. A vani smo toliko trčali i skakali da smo bili gladni dok je došlo vrijeme sljedećeg obroka. Znali smo gdje raste i kako izgleda voće i povrće, jer smo ga i jeli. Nismo imali mobitele i morali smo se ravnati prema svom unutarnjem satu, uličnim svjetiljkama ili suncu da znamo kad moramo doma. Veselili smo se balonima, pogotovo onima na helij, jer je bilo nešto posebno imati balon koji leti sam od sebe i stoji na tvom plafonu kad ga uneseš u kuću.
baloni!!!
I jeste li primijetili kako su se nekad ljudi stalno smijali? Nismo imali ništa, bili smo tako jadni. A smijali smo se stalno, smijali smo se na vlastiti račun. To mi najviše nedostaje. Smijeh. Vrijeme kada smo zabavu kao i sve drugo stvarali sami, a ne čekali da nam je netko servira.

Danas je svima dosadno. Kao da cijeli svijet treba uložiti svjesni napor u to da njima ne bude dosadno. Učenici kojima je dosadno... Normalno da ti je dosadno, ovo je škola, ako nije dosadna, nešto ozbiljno s njom ne valja. Ja sam crkavala od dosade u školi. Zato i jesam završila faks kako treba. Da mi je u školi bilo zabavno, ne bih došla do toga da sada vama dosađujem. Cijeli svijet danas misli da sve treba biti zabavno! Od kada to? Kakav je to glupi stav? 90% svega nikada ne može biti zabavno, koji vam je, ljudi? Nije život veliki tulum na kojem atmosferu vama po želji slaže ostatak populacije!
Svi su na nekom čekam da mi netko da modu. Život ne funkcionira tako. Uzmi što ti se nudi, ako hoćeš više, zaradi, ako ti je dosadno nabavi mozak. I sjaši s onih koje maltretiraš svojim cendranjem.

Nekad ili sad? Ma nekad... Jer svega je bilo prije. *





* vrlo jadna aluzija na vic
Pita Haso Muju što je bilo prije, kokoš ili jaje. 
Mujo odgovara: Ma pusti... Bilo je svega prije...

Primjedbe

  1. Secam se nedeljnih odlazaka na cevape ili prvomajski izleta..pa to je bio dozivljaj celi :)
    I znale su se obaveze - tvoje je da postavis sto, izbacis smece i obrises prasinu.Ako uradis nesto pride, dobijes pare za sladoled plus. ili oni divni letnji raspusti..otera nas majka oko 9 na bazen, vratimo se u 6, nazderemo, protrcimo jos 2--3 kruga oko zgrade i u bunket na corenje..Neces mi verovati ali upravo sklapam vrlo slican post :))

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. sklapaj brže, jedva čekam da ga vidim! sva sam nostalgična...

      Izbriši
  2. Potpisujem sve što si napisala!
    Kao da si opisala moje djetinjstvo i sve ono što mislim o svijetu danas.
    I definitivno biram nekad...

    OdgovoriIzbriši
  3. Velikim dijelom se slažem s tobom, ali vremena se mijenjaju i suludo bi bilo da se i ljudi ne mijenjaju zajedno s tim. Ako bi pričala sa svojom bakom u to vrijeme, ona bi slične stvari mogla reći za tu našu generaciju, koja je odrastala osamdesetih i devedesetih - vi možete otići u prodavnicu i kupiti šta želite, mi smo morali sve praviti sami, vi se po cijeli dan igrate a mi smo morali timariti konje, čuvati ovce ili raditi po kući, vi imate igračke a mi smo morali sami da ih pravimo, itd itd.
    Svako vrijeme ima svoju boju, prije je uvijek ljepše jer smo bili mlađi :)

    Evo šta je Sokrat rekao u svoje doba:
    http://www.goodreads.com/quotes/show/239510
    :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. istina... ipak, nama je koliko nam je bilo teže, bilo i lakše. djeca danas žive neke čudne živote...

      Izbriši
  4. Ma jebeš ti sve,ali prošla su vremena fakat bila zdravija i normalnija..djeca su bila prava, živa, vesela, radoznala djeca, a ne autistični manijaci koji klikaju miševima i bulje u monitore...potpuno se slažem sa svime što si napisala. I da, mislim da sijakodobro ono rekla o zabavi. zašto danas sve mora biti jedan feliki party?

    Btw, pogledaj polu-dokumentarac koji se zove Fox and the Child. Nešto ljepše u životu nisam vidjela, a vraća me u ono doba kada nas je priroda i njezina magija fascinirala više nego virtualni svjetovi..predivno.

    OdgovoriIzbriši
  5. Nema mi ljepše nego virnuti van kroz prozor i vidjeti klince kako luduju i igraju se na ulici cijeli dan i to na ulici na kojoj sam se nekad i ja igrala. I nikome ne zvoni mobitel ili pišti neki Appleov vrag ili slična napravica.Skužila sam da što sam starija sqam sve više nostalgična tak da si i ja mislim kako nam je bilo lijepo ko klincima makar smo živjeli u onoj postratnoj bijedi i jadu. Ali nade ima dok čujem klince kak mi tabanaju po dvorištu i igraju se skrivača :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ako danas ugasim mobitel na 2 sata, odmah panika. nekada je bilo normalano da se ne čuješ s ljudima svakih 5 minuta, i nitko nikoga nije "hitno" trebao. danas je sve hitno, ljudi ne znaju razlikovati bitno od nebitnog.

      Izbriši
  6. Vratila si me u moje djetinjstvo i izmamila mi suze na oči.....
    Današnja djeca su totalni retardusi,uključujući i moju,nepismeni i glupi,jao nama ako na takvima svijet ostaje :(((
    Imaju sve na dlanu,ja sam gutala enciklopedije,i općenito sve knjige,i znala svaku životinju,a moja "genijalka" od 13 i kusur godina meni neki dan provali da je mislila do neki dan da je vrabac mali golub O_o,zemljo,otvori se!!!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ovo s vrapcem i golubom me nasmijalo do suza!

      Izbriši
  7. "Svijet je pun tendi za spašavanje kretena." EPIC!

    ma cijeli post ti je fenomenalan, potvrđujem istinitost svih tvrdnji... ;)

    bivša profačica

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hvala na ovom epic, i ja sam pomalo ponosna na tu konstrukciju ;)

      Izbriši
  8. Tvoj najbolji tekst do sada! You go girl!
    http://myworldofvertigo-vertigokris.blogspot.com/

    OdgovoriIzbriši
  9. Jao ovo igranje vani, pada mrak a majke se stanu dernjat svaka na svoje potomke da je vrijeme za ići unutra. A onaj jedan ili ona jedna čiji roditelji ne mare dobije uputu od nečije tuđe mame - ajde i ti kući. I nije bilo svađanja i nepoštivanja već kad ti se kaže radiš što ti se reklo. Danas bi ista situacija završila u novinama - kako je netko nečijem klincu mogao reći da ide doma!? -.-'

    A tek radosti kada se okupe majke pa one brbljaju a mi klinci možemo još pola sata igrati žmire ili koji vrag smo se već igrali tada.

    Baš sam se mislila nadovezati na onaj moj post o baki i djedu s tim o djetinjstvu, kako je nama bilo drugačije i što se radilo. Ovo čekanje u redu u trgovini, igranje vani, izmišljanje svega i svačega a ne samo buljenje u tv. Cartoon Network je došao tek kada sam ja išla negdje treći-četvrti razred i to je bio šok - zar postoji tv program gdje su crtani cijeli dan? :O

    Btw jel ovaj post inspirirao cappuccino? ;)))

    ps. baš si bila kjut mala biči :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A kad te puste da spavas kod drugarice u komsiluku, nigde vece srece..cak i veceru pojedes bez nagovaranja, sa sve sargarepom i karfiolom :))

      Izbriši
    2. ono nagovaranje: "ajde vi još malo pričajte", svve samo da produžim igranje.

      Izbriši
    3. haha da, da to je bilo ajde mama pričaj još peeet minuta :D

      Kod mene u komšiluku bila samo jedna curica i to par kuća dalje pa nismo spavali jedni kod drugih ali i zašto bi - pa jurcale smo okolo po ulici od kad zora svane dok nas ne utjeraju unutra :)

      Izbriši
  10. jako dobar post, i s većinom se slažem. na stranu svi smiješni dijelovi, ali u pravu si što se tiče sjedenja u krilu. grozna je ideja da se svako dijete koje se popne nekome u krilo gleda kao potencijalnu žrtvu.
    danas se na djecu gleda kao da su bez mozga rođena, a ona se točno tako ponašaju. mislim da sam prvi put skužila da se svijet prilagođava idiotima kad sma na mcpiti vidjela natpis "pazi vruće, mogli biste se opeć"

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A sto se cudis..U Americi pored uticnica pise "ne gurajte prste, opasno po zivot". Za walk i don't walk vec znas :))

      Izbriši
    2. točno tako, prilagođavamo se idiotima i time radimo idiote od onih u razvoju.

      Izbriši
  11. Dok sam bila mala, moja mama mi je bila idol ( a i danas je isto :D ) a ne neka plasticna pevacica...
    Danas je to retko cuti...
    Plus, roditelji se slabo bave sa decom usled brzog tempa zivota, a deca umesto da se igraju sa drugom decom, sede za netom...tuzno ali istinito...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. baš mi je baka neki dan objašnjavala kako njoj nije jasno današnje radno vrijeme. priča kako su oni radili od 6-14, a kad su došli doma imali su vremena i za igru s djecom, ručak, napraviti nešto po kući i oko nje... a ovo današnje od 9-17, cijeli dan si na poslu.

      Izbriši
  12. Extra post!
    Ubi me nostalgija. :(

    Uz casne izuzetke, danasnja djeca su totalni idioti.
    Kada se samo sjetim da je nase mahalsko dvoriste nekada bilo puno nas djecurlije, a sada zjapi prazno. Why U children don't go out?!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. vani je opasno :)))
      kad spominješ fejsbuk, kao moderna profa imam hrpu dječice na fejsu (što je plus, jer su daleko pristojniji nakon što me "dodaju"), enivej, spojim se ja, njih dvadeset valjda online, dolazi i 21. i stavlja status: "gonite se svi s fejsbuka, jebem vas glupe, mrš van! čekam u parku." došlo mi nekako toplo oko srce...

      Izbriši
  13. Ehh...jeste da sam mlađa od tebe ali i moje djetinjstvo je bilo otprilike ovako. Kompjuter sam dobila tek kad sam osnovnu završila iako su ga moji vršnjaci imali. Uvijek smo bi napolju i nismo se morali čuti s nekim od raje da bi znali gdje su svi. To se sve uveliko znalo..
    Današnja djeca znaju znaju samo za internet i to da im drugi sve serviraju..ništa više nije kao prije..mada se slažem i sa Biberle, svi će uvijek govoriti kako je njihovo vrijeme bilo bolje a kako ovo sada ne valja, ali šta ćeš kad je tako. Prije je sve bilo prirosno, nije bilo digitalizacije i industijalizacije i svu su živjeli zdravije i bili puno više nasmijani kako ti kažeš jer su cijenili prave vrijednosti u životu, a ne ovo danas..

    OdgovoriIzbriši
  14. zar smo već toliko matore da su nam postovi na temu: 'u naše vrijeme...'? ;)
    čitam, sjećam se svoga djetinjstva i totalno me spucala nostalgija!
    slažem se s Biberlee - vremena se mijenjaju, svako ima svoju ljepotu, draž, no mislim kako previše komfora, ugode, nedovoljnog vremena koje današnji klinci imaju između 'poželjeti' i 'dobiti' nije dobro. gubi se ono slatko iščekivanje, čežnja koja daje vrijednost ostvarenoj želji. odgoj zahtjeva određenu dozu frustracije, jer ona urađa kreativnošću, snalažljivošću, razvija strpljenje, retoriku, vještine dijaloga itd, te daje djetetu priliku da iskusi puni spektar osjećaja s kojima će se susretati kasnije. djeca kojima se u svemu ugađa postaju apatična. to su oni klinci kojima je s petnaest 'svega dosta', niti ih što raduje, nit ih što žalosti i ne vide cilj života.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. da, djeca bez interesa i životne energije...

      Izbriši
  15. Joj kad se sjetim! Kada je raspust ujutro doručkujemo i van, podne ručak u kuću obaviš to i odmah opet van. Mati mirna, mi sretni. Ljeti smo znali ići i bosi, i sada bih nekad tako ali ne mogu, svugdje ima smeća i flaša. Zimi smo znali doći kući mokri kao čep, i ništa opet, rijetko ko prehlađen. I iako smo odrastali u ratu nama je bilo divno, nikad neću zaboraviti kada sam okusila prvu čokoladu nakon rata. Imala sam predivno djetinjstvo, moja tri brata i ja, čak smo i kućicu na drvetu pravili. Žao je meni današnje djece, a tek kad zamislim kakva će djeca biti kada današnje generacije odrastu i počnu da govore kako je u njihovo vrijeme bilo bolje, zdravije, ljepše...

    OdgovoriIzbriši
  16. Awww ja bi bila dijete zauvijek. Kad sam bila mala igrali smo se porodice, neko je bio mama neko babo, neko dijeca, pa je lišće bilo novac, pijesak je bio secer, pravili kolace od pijeska , kamenja,a danas samo internet , internet i internet. =)eeee

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. da! ja sam brala polutrule jabuke po dvorištu i rezala ih, kao i lišće od mrkve i slične "otpatke" i "kuhala"!

      Izbriši
  17. Sve je danas poremeceno, covece secam se svojih radosti iz detinjstva...danas sve sto cujem je nakaradno...15 i izgleda kao pornstar..i jos je ponosna!
    A ja do kolena u vodi jer sam probila led u kanalu kod babe misleci da mogu da se klizam sa biciklom aahahahah to danas zvuci jako retardirano ali tad je bilo magicno :D Skafanderi <3 Gumene cizme <3 tv bez daljinskog <3 radio <3 bili smo jadni, u inflacijama kojekakvim a opet mnogo pametniji, zdraviji, srecniji...
    Skidam kapu zeno, za ovakav tekst! ^^

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. nekako mislim, ako nisi bio jadan u životu, ne znaš cijeniti sve dobro što ti život donese kasnije.

      Izbriši
  18. So. Much. Win. Prosto se pitam kako smo preziveli uz sve opasnosti kojima su nas roditelji prepustali ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. možda smo mrtvi kao b. willis u 6.čulu :))))))
      jer stvarno je čudno da smo preživjeli i otrovne olovne krevetiće, i nezaštićene štekere i nepričvršćene kuć.aparate...

      Izbriši
  19. Zato sam ja stoput rekla da ne želim jednog dana dijete, što ću ga dovesti na ovaj suludi svijet sa svim poremećenim vrijednostima? Kad se sjetim svog djetinjstva, naših igara i gluposti, crtića i priča i filmova...ma bilo nam je sjajno. Kad danas pogledam tu svoju istu ulicu gdje smo se mi nekoć igrali, više ne vidim nikoga, klinci stoje doma zadubljeni u komp, svi silno žele odmah odrasti, opijaju se i luduju još u ranoj osnovnoj školi...to naprosto nije normalno.

    Sjajan post, svaka čast :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. i ja mislim da nije normalno, kako god da gledaš nije normalno...

      Izbriši
  20. Ne mogu reć da se do kraja slažem... Ne mogu sebe zamislit kao ženu, majku, kućanicu, jer to je ono što su žene bile prije. Ne mogu se zamislit da ismijavam svoje dijete, jer to je ono što se prije radilo. I ne, ne mislim da smo ipak svi dobro ispali iako smo znali dobit po dupetu i razbit glave, jer nismo. Mi smo generacija koja je odgajala ovu novu. Ako smo tako super, tko je i gdje zajebao?

    Mislim da ovo traži čitav post :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Razumijem što pričaš. Ali danas smo opet otišli u drugi ekstrem. Nemoj ni slučajno kritizirati svoje dijete, uvjeri ga da je novi Rembrandt iako nema pojma, podržavaj ga u apsolutno svemu, iako ti kćer želi biti, ne znam, nova ava karabatić... toliko smo željeli ne biti naši roditelji, da smo zaboravili da su i oni nešto radili kako treba.
      I nisu svi roditelji bili nasilnici i zlostavljači.

      Izbriši
  21. Šetnje sa tatom prije nedjeljnog ručka, sanjkanje po cesti satima prije nego što i jedan auto prođe, radili smo i degustirali torte od blata i sastrugane cigle sa "bananama" od breze, prodavali smo ispred kuće te iste torte i bukete cvijeća, a ljudi su kupovali :)

    Teče i Teče su se oblačili kao Sv.Nikola i Krampus i tako šetali ulicom i dijelili klincima ili ljudima u autima bonbone i šibe, noćno kupanje na Mrežnici sa cijelom rodbinom....
    joj to su bili dani...

    P3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. joj, banane od breze <3 <3 <3
      hvala što si me podsjetila!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi