Bez nas, ne bi bilo vas - Život profesora, dio prvi

Ne znam što bih bila da nisam nastavnica. Imam i drugih interesa, ali ako se može reći da je ovo što radim poziv, ja se svakako osjećam pozvanom. Nikada nisam željela biti nešto drugo. Ok, jesam. Imala sam kratku fazu kada sam željela biti stomatologinja, jednu još kraću kada mi je san bio biti operna pjevačica, i jednu kada sam bila uvjerena da ću biti časna sestra. Sada se možete prestati smijati. Moram napomenuti da je jedini razlog zbog kojeg sam pomišljala na zvanje opatice bilo prisluškivanje odraslih, pa sam tako uspjela čuti vlastitu baku kako tumači porođaj nekim prijateljima mog djeda: "Zamislite da vam netko gurne zatvoreni kišobran u guzicu, otvori ga i tako otvorenog ga vuče van." Needless to say, ja sam odabrala jedinu profesiju u kojoj žene ne mogu biti zaposlene i majke. No, to su sve bile jako kratke faze u kojima je moja želja da budem učiteljica neke vrste nokautirala sve ostale želje.
Možda zvuči lažno, patetično ili ne znam ni sama kako... Ali ne tako davno naišla sam na neki citat koji savršeno opisuje ono što ja mislim o svojoj profesiji. Kaže kako učitelji imaju priliku promijeniti svijet svaki put kad uđu u razred. Zato volim svoj posao.
Da se odmah razumijemo, 80% mog posla je horor, strava, izvor svih neuroza koje će se jednog dana razviti u poštenu mentalnu bolest (ako poživim dovoljno dugo). Ali preostalih 20%... Oh, boy.... Čini svo sranje vrijednim truda.
Za mene je izbor bio poprilično lak. Od književnosti više volim samo filozofiju, pa sad tako predajem hrvatski i etiku u srednoj strukovnoj školi. Nedavno ste me počele zapitkivati o mom poslu, a Marsovka je rekla da je zainteresirana za nastavničku priču, pa eto. Kako je moj posao, vjerovali ili ne, poprilično specifičan, nije loša ideja da s vama podijelim koju anegdotu s posla. Ovo smatrajte, dakle, uvodnim postom. Da napomenem, nije mi namjera tupiti i piliti na veliko o tome kako je naš posao težak, a plaće male. Svaki je posao težak, ako ga odabereš raditi kako treba. Što se tiče plaća, nitko od nas zaposlenih u školstvu nije očekivao milijune. A mislim da ne govorim samo u svoje ime kada kažem da više od male plaće boli percepcija javnosti. Mi ne radimo ništa, državni paraziti, cijelo ljeto slobodni... Ako se sjetite još koje predrasude, molim pitajte me. Nije loše da nešto odmah razjasnimo. Mi nemamo 3 mjeseca godišnjeg. Radimo do kraja srpnja i krajem kolovoza vraćamo se na posao. Što će reći da imamo otprilike mjesec dana godišnjeg, kao i svi ostali. Jedino što mi svoj godišnji moramo iskoristiti. Ne možemo uzeti dva tjedna u srpnju, pa dva na jesen ili zimu. Radno vrijeme? Imaju li profesori kraće radno vrijeme od ostalih? Kako se uzme. Da, ne održim svaki dan 8 sati. Ali to nije ni moguće. U moje se radno vrijeme ubraja i vrijeme provedeno za pripremu sata, ispravljanje učeničkih radova, rješavanje gomile papirologije (tablice za svaku sjednicu, e-matica, matična knjiga, registar učenika, dnevnici... Bolje da prestanem, jer mi je muka), natjecanja, priredbe, sastanci novinarske grupe, školske novine... Ono što mi se ne ubraja u radno vrijeme, a s čime se moram nositi, su učenici- njihovi problemi, njihove obiteljske situacije, roditelji koji zovu, plaču, svađaju se, optužuju se međusobno, optužuju Školu, pijani roditelji koji dolaze na roditeljske sastanke, učenik iz Doma koji markira da posjeti majku koju ne smije viđati, učenik s prijateljem koji je počinio suicid, učenik kojega je djevojka prevarila, učenik kojeg maltretiraju, učenik koji maltretira... Tome nema kraja. I svi se nosimo s takvim stvarima. I na kraju svakog radnog dana, ja sve njih spakiram u torbu, i nosim kući. Oni se vrte po mojoj glavi 24/7, godinama, dugo nakon što maturiraju, oni su i dalje negdje u meni. U obliku nekog reza na srcu ili bore na licu, u obliku neke zalutale misli ili asocijacije na nešto, nešto već prošlo. I nema tih novaca za koje bih ja prodala sve što osjećam prema svojim učenicima. 
Još jedna stvar... Ne trebate voljeti profesore. Ne trebate razviti simpatije prema onoj babi iz kemije koja vas je gnjavila u srednjoj ili onom profesoru tjelesnog koji vas je skoro ubio u osnovnoj. Ali shvatite jednu stvar. Možda ne liječimo rak, nismo neurokirurzi, nećemo otkriti lijek protiv malarije, ni odletjeti na Mars. Ali bez nas, neće ni nitko drugi. Bez nas, nema ni liječnika, ni genetičara, ni astronauta. Razmislite malo o tome.

Primjedbe

  1. Poticem iz duge loze prosvetnih radnika. Toliko duge da kad je bilo pitanje hocu li ili necu, nekako je ispalo da mi se nesto i ne da :) Sto sam starija, sve manje strpljenja imam za tinejdzere pa nekako i bolje sto nisam jedna od onih koja nam vaspitava omladinu :)
    Igrom slucaja tri drugarice su nastavnice pa sam se svakakvih stvari naslusala - i klinke koja je trudna u cetvrtom razredu (decko joj je u sedmom)i malise koji prepodne briljira u skoli a popodne kopa njivu da prezivi (zivi sa majkom i jos troje dece) i..ma jezivo kad se samo setim..
    Ponekad dolazis u situaciju da budes odgovoran za ljudske zivote, a meni mnogo i sebe same..

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, žalosno, ali većina ljudi nije svjesna u koliko izopačenom društvu živimo. Od 25 učenika možda dvojica imaju normalnu obitelj (normalnu as in roditelje koji ga vole i paze).

      Izbriši
  2. Upravo sam došla od prijatelja čija mama je nekad predavala fiziku u srednjoj školi i baš smo dosta pričali o nastavnicima i njihovom poslu. Mislim da je najbitnije (ma za bilo koji posao), da se voli to što se radi. Pogotovo u prosvjetiteljstvu. Jer učenici to osjete. I baš mi je drago čuti od tebe da osjećaš toliku ljubav prema tome, jer onda ni mala plata ne može, bar ne potpuno, ubiti volju da predaješ kvalitetno i da voliš svoje učenike. Ne znam jesam li već rekla, ali užasno me privlači edukacijska psihologija u posljednje vrijeme, sve više razmišljam šta je nedostajalo meni kao učeniku u srednjoj i osnovnoj školi i šta bi se moglo promijeniti i poboljšati. Sjetim se muzičkog, predmeta koji daje toliko mogućnosti da se na zabavan način prenese znanje učenicima. Nama je to bio jedan od gorih predmeta, zbog nastavnice koja mrzi to što radi. Izgleda da se na kraju sve svede na ljubav :D.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ljubav, kreativnost, maštu... Nema neke dobitne formule, ali dosta je kad znaš da daješ sve od sebe.

      Izbriši
  3. Svaka cast! Divim ti se, jer to zaista nije lak posao. Velika odgovornost je uciti mlade. Iako ce u mojoj diplomi pisati profesor, ja jednostavno nisam za tog posla. Nemam ni volje ni strpljenja koje ti imas. Jos jednom, svaka ti cast!!! :D

    OdgovoriIzbriši
  4. Apsolutno kužim o čemu pričaš :) Ja doduše ne predajem već samo vodim grupu klinaca, ali koliko god bili apsolutno nemogući u nekom trenucima (ono da poželiš sjest i plakat ili lupat glavom o zid), toliko su oni drugi trenuci neprocjenjivi :)

    Ne vidim se kao profesor, ali se definitivno vidim u bliskom radu s ljudima (možda čak tog tipa) tako da se veselim postovima :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ni ja se nikada nisam mogla zamisliti osamljena, bez kontakta s ljudima... Koliko god da je iscrpljujuće, toliko i vrijedi!

      Izbriši
  5. Bas mi je drago vidjeti profu koja voli svoj poziv. Ja sam u osnovnoj na pet nastavnica imala jednu koja voli svoj posao i to se totalno osjeti. Inače, moja mama je učiteljica razredne nastave i uvijek je meni govorila da i ja za to idem, a mene sa mojim anxioznostima nije privlacilo da stojim pred hrpom klinaca koji svi bulje u mene. Ali sad kako sam sve starija si mozgam da ipak krenem u slicnom smijeru. Ali ne za te starije vec za one naj naj najmanje kojima treba brisati guzicice i pjevat pjesmice :) Vidjet cemo nagodinu sto od toga bude :)

    Pisi jos o svom poslu, bas je zanimljivo ovo citati!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pisati ću još. A tebi svaka čast na želji za rad s malenima. Ja to ne bih mogla.

      Izbriši
  6. Svaka čast. Dolazi iz usta one koja u istoj branši zarađuje za život. Samo u osnovnoj školi. Ali potpisujem sve.

    I da, boli stav javnosti. Novac ionako nije moj stil života. Ne bi škodilo da ga ima više, ali bih radije da nam se prizna da se trudimo!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Klanjam se, ja sam samo kratko radila u OŠ i skoro sam umrla. Vama je daleko teže, da budem iskrena.

      Izbriši
  7. Prekrasan post! Budući da sam i sama zaposlena u školstvu, o ovoj temi i o vlastitom osjećaju pozvanosti da obavljam svoj posao bih se mogla raspisati na dugačko i na široko.. Kod mene je stvar malo drugačija, jer glazbena pedagogija ima svoje specifičnosti, od oblika nastave, koja u mom slučaju nije grupna, nego individualna, do problematike koja ima veze sa talentom i različitim pristupom svakom djetetu ponaosob.. Međutim, ima tu još cijeli niz zakučastih stvari koje imaju veze sa vlastitim poimanjem sebe, glazbe, vlastitog talenta, nesigurnosti i prednosti, doživljajem sebe kao umjetnika ili kao zanatlije ili kao pedagoga...a u sve to sad treba ubaciti i treći element-dijete, koje ili jest, a najčešće je prosječno ili ispodprosječno talentirano, koje na glazbu, koja je tebi svetinja, gleda kao na samo još jednu aktivnost ili hobi u moru ostalih kojima se danas klinci bave...Tebi je svaki odsvirani krivi ton oskvrnuće ( a više ih je takvih,nego pravilno odsviranih), a njima nikakav big deal, a iz toga proizlazi , barem za mene, čitav niz frustracija...naravno, ima nekoliko, ali vrlo malo, iznimaka zbog kojih taj poziv ima smisla, a feedback koji ta djeca pruže natrag je ono zbog i u čemu leži sva ljepota glazbene pedagogije.. Da budem iskrena, makar jako dobro radim i većinu vremena volim svoj posao, on nije ispunjenje mojih karijernih snova, koji su uvijek imali veze sa vlastitim sviranjem, a ne podučavanjem. Međutim, negdje na putu sam izgubila energiju i motive za realizacijom vlastite sviračke karijere, da li je tome pripomogla pedagogija, koja iscrpljuje i vremenski i u svakom pogledu - ne znam, ali mislim da je imala svoj udio... Svejedno, nema veće nagrade kada čujem aplauz svojoj učenici nakon uspješno odsvirane skladbe na nastupu. Tada znam da moja glazba još uvijek živi, samo je reproducirana kroz drugi medij.
    Evo, baš danas vodim svoju učenicu na natjecanje. Drži nam fige! ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Lijepo si ovo rekla, o ostvarenju sebe kroz druge. Držim fige, naravno.
      A što se tiče oskvrnuća, mogu samo zamisliti kako je tebi. Meni pozli kad mi učenici kasape nekog dragog pisca ili kolju materinji jezik u zadaćnicama.

      Izbriši
    2. samo da se pohvalim, mala je dobila prvu nagradu! Idemo na držvno! Volim svoj posao. Danas :) Hvala na figama! ;)

      Izbriši
  8. Čitajući ovo sam se sad sjetila svih profesora koji su mi ostali u lijepom sjećanju, za koje baš mogu reći da su ljudi i da su me naučili nešto pametno (i o životu i ono u knjigama) tako da, svaka čast i tebi, imam dojam da si točno takav tip profesorice :))

    a ovo sa časnom sestrom...hahha ne mogu te ni zamisliti :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ne znam jesam li takva, ali trudim se biti...

      Izbriši
  9. Voljela bih biti porfeosrica matematike, oduvijek sma to željela. Bez obzira na djecu (koja postaju swve nemogućija), bez obzira na male plaće. To je posao koji bi voljela raditi. Hvala što si podijelila svoju priču s nama :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. znači rasturaš matematiku! kako zanimljivo, ja jedva znam brojati :)

      Izbriši
    2. Paaa, moglo bi se reći da sam dobra u računanju. i u kemiji i svemu tome prirodnom.. i volim to. Vidjet ćemo šta ću na kraju ispast :D

      Izbriši
  10. Moja mama je u istoj branši, i njen posao nikad ne prestaje. Od svesaka koje treba ispraviti, priprema koje treba napisati do roditelja koji je svako malo zovu za svoje dijete. I koliko god je teško ona kaže da nikad ne bi mijenjala svoj posao, i srce je boli za svakim djetetom kojem ne može pomoći. Baš mi je nedavno pričala o jednoj curici kojoj predaje i kojoj je razredna (ona inače predaje bosanski jezik i književnosti) koja je tako nadareno dijete kakvo odavno nije imala, ali roditelji joj nemaju novaca i vjerovatno neće nastaviti školovanje nakon osnovne i ona već danima sjedi i razmišlja može li joj kako pomoći, a ne može stići ni od svoje vlastite djece. Ja sam se čitav život odupirala da budem u prosvjeti, baš kad vidim kako je mami, al sad možda i ja budem u toj branši. Jeste da ću ja biti u potpuno drugom polju(hemija i biologija) moram priznati da mi je uzbudljiva pomisao na to da oblikujem par umova i moj idealistički duh već zamišlja razne inovacije mada ja znam da je teško i nemoguće danas biti nastavnik i da su djeca sve gora. Sviđa mi se kako ti govoriš o svom poslu, najveća mi je želja sada da dobijem posao koji ću moći da radim i volim, jer kada nešto voliš onda možeš biti i dobar u tome.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Joj, i mi imamo takvih slučajeva. Djecu koja ne dolaze u školu jer ne mogu kupiti kartu za autobus, npr. Pa nadarene učenike koji su završili kod nas jer ih je netko uvjerio da su nesposobni i glupi, jer nirko nije prepoznao njihov potencijal ispod očitih, ali poremećaja u ponašanju s kojima se može nositi... Mislim da mi je najteža lekcija od kada radim bila "Ne možeš ih spasiti sve". Što naravno ne znači da moram prestati pokušavati.

      Izbriši
  11. Sjajan post!!
    Moja želja je uvijek bila da postanem profesor engleskog jezika. Još otkako sam počela učiti engleski u drugom razredu osnovne škole, i ni dan danas se nije promijenila. Studirala sam i jednu godinu komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom u Sarajevu ali ipak moja jedina i prava ljubav je engleski jezik i njemu se uvijek i vraćam. Tako da ove godine back to english i nema više komparativne, koliko god i sama voljela književnost!
    Jako mi se sviđa kako si to objasnila..pogotovo za te stereotipe. Moja mama je prva u tome kada treba reći kako je nastavnička/profesorska profesija najbolja, pogotovo što im je radno vrijeme tako kratko ( o.O ) pa onda i koliko im traje godišnji odmor pa da ne nabrajam dalje, sve si sama ionako rekla/napisala.
    Uglavnom, ono što sam željela reći je da si me ovim postom podsjetila zašto sam se uopšte i zaljubila u taj posao..iako nisam puno provela predavajući nikome ništa (malo volontiranja sa djecom drugih i trećih razreda bez roditeljskog staranja) :D
    Željno iščekujem drugi dio ovog posta a do tada budi pozdravljena :D

    http://ladybug4sunflower.blogspot.com/

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Drago mi je kad je netko entuzijast poput tebe :)))
      Btw, profesori engleskog uvijek su najomiljeniji. Baš sam nedavno pričala s nekim prijateljima s faksa- svi radimo u različitim školama, ali u svakoj od tih škola najdraži profesori su profesori engleskog :)))

      Izbriši
  12. Eee ovaj post mi se baš dopao, i to iz razloga što se na neki način tiče i mene, jednoga dana ( nadam se) i ja ću biti nastavnik / profesor ( šta već) bosanskoga jezika i književnosti.
    Prije nekoliko danas sam čitala jedan članak o tome da je jedan roditelj navodno udario profesora ( ne bih sad da ulazim u to, ko, šta, i kome) nego su me malo začudili komentari, koji su se našli ispod tog članka. Nisam mogla da povjerujem kako nisko mišljenje ljudi (i to baš stariji ljudi) imaju o nastavnicima. Sve što dijete ne nauči, ne uradi i sl, kriv je nastavnik ( po njima), a nisu se zapitali kolika je njihova krivica u svemu tome.
    I zaista niko ne razmišlja na taj način da bez tih učitelja, nastavnika, profesora, nema znanja, a bez znanja nema ničega, ne shvataju da su to ljudi koji čitav svoj život posvete obrazovanju i prenošenju znanja.
    Očito misle da je to samo dođi u osam, malo pričaju, pokupi torbu u dva i idi kući. I još kažu velike plaće imaju. grrr
    ...Ja jedva čekam da postanem nastavnica, ( iako priznajem za sad me strah djece, jer ima ih svakakvih), ali smatram da se sve da srediti. Da će biti lako - to ne očekujem, ali kad se uloži znanje, trud, dobra volja i ljubav, ma sve se može.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne moraš se bojati.
      Što se tiče kritika, ja ću prva priznati da u prosvjeti ima jako puno ljudi koji su tamo zalutali, i kao što ja volim reći, ja im ne bih dala ni da mi pričuvaju zlatnu ribicu preko vikenda, a kamoli da mi odghajaju dijete. Ali ima i jako puno dobrih ljudi predanih svojem poslu. A to se često zaboravlja :(

      Izbriši
    2. Znam da ima, ali ne treba zbog pojedinica u isti koš sve stavljati. Susrela sam se i ja sa svakakvim ljudima tj. onima koji su nastavnici i onima koji sami sebe tako nazivaju, a takvih ima čak i na fakultetu.
      Valjda će se jednom i ova situacija promijeniti, pa da nastavnici dobiju mjesto koje zaslužuju.

      Izbriši
  13. hi beautiful! i found your blog and i'm in love with him! :)

    i'm following you since now

    you can follow me if you want too :)

    xoxo

    www.inspiredinthewold.blogspot.com

    with love <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi