Saboterka

Ja sam majstor za sabotažu. Ne ja. Nepoznati netko u meni. Patuljčica, vražićak, vještica. Saboterka. Njezin je posao dvojak. S jedne je strane iznimno lak, jer je puno lakše nešto sjebati nego održati. S druge strane, posao je zahtjevan, jer kad sam ja u pitanju, malo što nije sjebano. Ili to samo znači da ona svoj posao bavlja temeljito? Kako bilo... Teško mi je odrediti kada se uselila. Čini mi se da je uvijek bila dio mene.
Nisam sigurna ni zašto je uopće uselila, a kamoli zašto ne plaća stanarinu. Nije baš logično da čovjek ima potrebu sam sebe zeznuti. Očito se volim kažnjavati. Nekad joj tako dopustim da sabotira moje odnose s ljudima, nekad je pustim da sabotira prilike koje mi se pruže, nekada je pustim da se izdivlja i povrijedi svakoga koga stigne. Nakon čega se smiri, smješka se zadovoljno, dok mene boli. I sve oko mene. Potpuno je izvan moje kontrole. Jača je od mene. Mogu samo stajati sa strane i gledati kako govori s namjerom da povrijedi, kako gura ljude od mene, slušati kako šapuće da smo same sebi dovoljne. Ona je saboterka, ali je i tester, koliko god to ružno zvučalo. Povrijediti prije nego budeš povrijeđen, možda. Otići prije nego budeš ostavljen. Ne pokušati, jer je strah od neuspjeha veći. Ona nas skriva iza opkopa grubih riječi, teško probojnih zidina i fasade indiferentnosti. I ne vidi da smo same sebi najveća opasnost. Je li to zato što mislim da ne zaslužujem biti sretna?
Držim ljude na distanci, a kad ih konačno odlučim pustiti sebi, njima je već dosta čekanja. Nisam sigurna da znam kako biti sretna. Očaj je moje područje, patnja je moja furka. Kad sam sretna, svako se malo nađem u grču, kao kad gledate horor i znate da što se više smiju, to će jače plakati. Imam potrebu vratiti se na staro, premjestiti radnju na moj teren, izmisliti probleme tamo gdje ih nema, jer s problemima znam. S tim se mogu nositi. Ja jednostavno ne znam što činiti kad je sve u redu. Zato joj dopuštam da izaziva, provocira, sabotira. Puštam je da odguruje ljude, ali to je moj način, moj bolesni, uvrnuti način da pokažem kako mi je stalo. Kako neuračunljivo volim. Smiješno, zar ne?
Zašto sam uvijek nezadovoljna? Čemu ta potreba da uništim i ono malo dobroga što imam? Čemu to emotivno samoranjavanje? Jesam li ovisna o boli? Je li to najjača emocija koju mogu proizvesti? Nije moguće... J. mi kaže da i ona ima svoju saboterku. Pomaže joj da se sakrije iza sprdnje. I njezina gura ljude od nje. Nekako mislim da nismo same u tome... Koliko se ljudi skriva? Ima oklope? Nosi maske? Jesmo li toliko ranjivi da ne možemo bez njih? Ili smo samo kukavice? Gradimo li zidove da zadržimo ljude dalje od sebe, ili da vidimo tko će se popesti k nama? Mislim da je ipak ovo drugo. Jer ja se uvijek penjem. Ali doma me malo tko slijedi... I uopće me to više ne čudi...

Primjedbe

  1. Negdje sam čitala da čovjek može postati ovisan o depresiji, da izmišlja probleme gdje ih nema i slično. I mogu ti reći da se slažem. Dok se nisam preselila imala sam 100 briga - posao koji ne volim, daleko od dečka, obitelj koja mi ide na živce..I kad sam se preselila odjednom sam se našla bez svih tih briga koje su me prije mučile i nekih 3 mj nakon doseljenja sam počela izmišljati te ovo me muči te ono dok na kraju D nije rekao koji vrag me muči kad smo rješili sve te moje prijašnje brige.. I onda sam skužila da je to baš to, kad ti se napokon dogodi da si happy mozak te pokuša vratiti u ono poznato u čem si živio zadnjih 20-i nešto godina jer se tamo osjećaš na neki mazohistički način sigurno.

    Ali to ne valja i treba skužiti kada je nešto zbilja problem a kada je problem koji možeš ušutkati i reći mu da te pusti na miru. Jer ako ne, dal bi ikad bili happy da dobijemo i sve što poželimo? ...

    A malu saboterku pošalji na ljetovanje a ti dok nje nema, ti riskiraj - nikad ne znaš što ti se lijepo može dogoditi :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hm... Nije ti ideja loša... Nekako ću je zavarati, reći da ode u neki egzotični raj na zemlji i od njega napravi pakao... i promijeniti ću bravu kad se pokupi :)))

      Izbriši
  2. Najbolji. Blog. Ikad.
    Pronašla sam se u puno tekstova. I u ovom. Vidim sebe u ovom. Sebe prije nego sam odlučila reći DOSTA. Samo reci DOSTA. Deri se. Vrišti. Budi agresivna. I reci: DOSTA MI JE! Možda ju nećeš odmah otjerati ali će se prepasti. Garantiram vlastitim iskustvom. A, ako dovoljno dugo, glasno i agresivno vičeš i vrištiš da ti je DOSTA... E, onda ćeš pobijediti.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I'll give it a try. Vikanje mi definitivno ide :)

      Drago mi je da ti se blog sviđa... Čitamo se!

      Izbriši
  3. mislim da ti je Simply odlično rekla sve tako da se neću ponavljat kao copy paste :) ja sam se dugo na isti način odnosila prema sebi, i dan danas mi se zalomi da tražim kaos kad je sve savršeno mirno i dobro, al se borim sa sobom, bar se trudim :) samo polako i ne daj se.

    i kao i uvijek, imaš najbolji izbor gif-ova od svih blogova koje sam vidjela

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Život je borba, right? Moram se žešće boriti... Daje mi utjehu da nisam sama!

      Izbriši
  4. :) Zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano??!!! Zar ne??!! :)

    Mi cure volimo DRAMU, dramu i još malo drame . . . samo treba paziti na doziranje. Malo drame u životu ne škodi, s vremena na vrijeme potrebno je malo zatalasati valove. Trik je u prepoznavanju pravog tajminga i prave doze.
    Kada i ako to skužiš, molim te javi mi, tako da mogu doći na instrukcije....

    PS. Hvala na komentaru na blogu (na poslu sam, a ne mogu se logirati na blog). Uglavnom ti idem na stranice www.beachbody.com i www.bodyrock.tv . Na Beachbody se nalazi uglavnom popis njihovih DVD, pogledaš koji ti odgovara, pa se snađeš :). A Bodyrock Tv stavljaju na stranice vlastite video uratke koje onda slijediš. Imaš još Blogilates pa baci oko...

    pazi.pazi.prste

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi