Hvala i znam

Sinoć sam sanjala užasan san. Nekog ogromnog, poremećenog tipa koji je prijetio da će me ščepati u mraku, ali se silno bojao svjetla, svijet prepun mraka živih sjena i nakazne, izobličene likove koji kao da su ispali iz neke propadajuće nadrealističke slike. Ne sjećam se da sam ikada sanjala nešto čudnije, i koliko god da me sram, priznajem da sam se probudila usred noći prestrašena na smrt, uznemirena kao i moj zamorčić koji me dozivao u mraku. Cijeli dan sam nosila taj loš osjećaj sa sobom i pokušavala ga se otresti. Nikako.
Vijesti na sve strane loše. Svuda snijeg, led i zima, nigdje idile, ljudi se smrzavaju po ulicama, svake vijesti imaju prilog o beskućnicima iz kojekakvih utočišta (kad smo već kod toga, jeste li vidjeli onog retarda od novinara koji je jučer, nakon što mu je beskućnik opisao svoj dan u skloništu, prokomentirao: Znači nije loše, je l'? Mislim, koliko debilan možeš biti?! Ma kakvi loše... Čovjeku čisto dođe da bude beskućnik koliko je to dobro... Kreteni svuda.)...

U takvom raspoloženju, nije mi doista bilo do ovog posta. Ne zato jer mislim da nemam na čemu biti zahvalna, već zato jer mi je perverzno pisati o tome kako sam zahvalna na dobroj knjizi i toplom čaju, zamorcima i prijateljima. Nezahvalno. Ali ipak, očito sam tek sada shvatila da čovjek doista uvijek, ali baš uvijek ima na čemu biti zahvalan. Na stanu, toplini, struji i hrani, obitelji, prijateljima, kućnim ljubimcima i tome da mu guzica nema ozebline i da mu ne amputiraju dijelove tijela kao nekima u Bugarskoj. Kod nas otkazima prijete na sve strane, i znam da će biti još puno gore prije nego postane malo bolje... Dođe vam da vrištite od muke, jer je život sranje i teško je biti zahvalan što ste u dreku samo do grla... No, obećanje je obećanje, izazov je izazov, a ovo je moj Hvala i znam post.

hvala na prijateljima

hvala čak i na onim ljudima koje ne mogu smisliti, pokazuju mi, kakva god da jesam, barem nisam kao oni


hvala na toplini doma i mogućnosti bijega od vlastite stvarnosti u neku drugu, tuđu stvarnost


naučila sam da je nekad možda pametnije brojati do deset prije nego nekoga pošaljem u pm... dobije se na teatralnosti, ako ništa drugo



sada znam da koliko god bilo loše, sutra je novi dan... možda bude gore, a možda... možda i ne... tko zna? život nas je još uvijek sposoban iznenaditi... ugodan vikend svima :*

Primjedbe

Popularni postovi