Može li se preboljeti?

Mislim da nikad u životu nisam ništa preboljela... Što to uopće znači? Da nas stvari koje su nas nekada boljele više ne bole? Kako je to moguće? Ne... Vjerujem da većinu toga nikada ne prebolimo. Barem ne one stvari. One koje nas emotivno dovedu do ruba, one koje nas potresu na načine i silom koju sebi ne možemo racionalno objasniti. A ni drugima. Oni momenti kada doslovno možemo osjetiti fizičku bol u prsima, kada čujemo ili vidimo nešto što nam slama srce... One zbog kojih se osjećamo kao budale, jer smo prošli puno, puno gore i nije nas slomilo, i glupo je da nas ovo slomi... A slama nas iz dana u dan.
Kada se prisjetim najgorih trenutaka svoga života, najvećih poniženja i najzamršenijih problema, ne osjećam ništa. Samo tupost. Možda, na sekundu, pomislim kako bih trebala osjetiti nešto, možda sram, nemir ili... nešto. No, ne osjećam ništa. To su stvari koje su imale svoj početak, vrhunac i kraj. Mene ubijaju male stvari. Sitnice koje nisu stvarni problemi, sjećanja na situacije koje se nikome ne čine bitnim, a meni tvore čitavu jednu galaksiju konstatnog žaljenja, krivnje i patnje... Ne, ne vjerujem da ikada prebolimo. Pomirimo se, možda. Naučimo živjeti s tim.
I bude lakše, stvarno. Ne razmišljamo stalno o tome. Ne vrtimo te filmove stalno u glavi. Ali iskreno, najiskrenije... Kada se sjetimo, kada prevrtimo, boli isto kao što je boljelo prije. Ta je bol stalna. Ona prigušeno tinja u nama, pulsira i čeka da joj se dopusti da provali iz nas, moćna i jaka kao uvijek, iracionalna, spremna da odnese sve pred sobom... A onda je zaustavimo. Vratimo natrag. Pospremimo u ona ladicu u nama gdje čuvamo sramotne boli, one za koje ne možemo objasniti zašto nas bole... Fantomske boli, koje ne bismo trebali osjećati. Koje nikada nismo ni trebali osjećati. Ali one su naš pogodak u živac, naša kap koja je prelila čašu, naš dokaz da smo iracionalna živa bića, da smo prije svega nakupine emocija i hormona, živa energija zarobljena u nedostatnom tijelu.
Ignorirati, pospremiti u ladicu, pomesti pod tepih, gurnuti duboko pod krevet, stati na to, praviti se da ne vidiš i da ti nije pod nogama i da ne osjećaš da se migolji pod tvojim stopalom. Naučiti živjeti s tim. Ima li teže lekcije?


Primjedbe

  1. Zanimljiv post i dobro razređena tema. Da, samo naučimo živjeti s time, ali i to je već nešto!

    hvala što si bila na oblaku i veselim se druženju ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Zanimljiv post i dobro razređena tema. Da, samo naučimo živjeti s time, ali i to je već nešto!

    hvala što si bila na oblaku i veselim se druženju ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Zanimljiv post i dobro razređena tema. Da, samo naučimo živjeti s time, ali i to je već nešto!

    hvala što si bila na oblaku i veselim se druženju ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi