Lude žene, glupi muškarci i hrpa pravila - dio prvi


Dio prvi: ljudi nisu jednostavni, ali nije ni život

Ne vjerujem da postoje ljudi koji su u potpunosti zadovoljni sa svojim životom. Ne zapravo.
Da, postoje oni koji će uvijek reći da su 100% zadovoljni (oni lažu). Postoje oni koji su uvjereni da su zadovoljni (niječu ili su odustali od života, a potonje ih čini drugima na evolucijskoj listi za eliminaciju). Na kraju, postoje i oni koji misle da su zadovoljni (takvi su glupi i prvi na evolucijskoj listi za eliminaciju). Ukratko, možete živjeti nezadovoljni ili biti zadovoljni i umirati. Let's face it- ako si napravio sve što si želio napraviti, zašto uopće živiš? 
U redu... Sad postoje oni koji će mi reći da je osjećaj zadovoljstva više vezan uz prihvaćanje sebe i onoga što činiš, ritmom kojim to činiš, nego uz postignuća. Ja kažem: BULLSHIT. Priznajem, to zvuči jako dobro. Vjerujem da takva rečenica postoji u svakoj knjizi za samopomoć od Biblije na ovamo. Ali to je samo tješenje.


Kao kad vam mama kaže da nema veze što svi misle da ste glupi, ružni i smrdite, jer ste još uvijek njezina mala beba. Lijepo je to čuti, ali nema od toga opipljive koristi. Svejedno nitko neće sjediti s vama u klupi. Ne tvrdim da je to lijepo ili da je fer. Ali je tako. Svi smo mi išli u školu s nekim koga nitko nije volio.
Škola je odličan primjer jer predstavlja život u malom. Ulogu koju igrate u zajednici (razredu npr.) lako je prepoznati. Te se uloge ne mijenjaju samo tako. Ne može se dogoditi da vam jedan dan viču da smrdite, a drugi vas dan odaberu prve za neku igru. Uloga se može promijeniti samo ako se odnosi snaga u zajednici promijene. Znate o čemu govorim. Ona mala, sitna koju nitko ne primjećuje odjednom dobije sise. I glavnu ulogu. Onaj skoro pa autističan dečko koji kopa nos u zadnjoj klupi igrom slučaja nokautira glavnu facu u razredu i- postane glavna faca. Nekome tata kupi bolji gadget... Nije bitno, dogodi se nešto zbog čega se uloge mijenjaju. Često, to "nešto" nema veze s vama. Stvar je to prirodne lutrije.
Recimo da su prethodni primjeri bili iz osnovne škole. Srednja škola je sljedeća faza u životu. Jer život je podijeljen na faze, a granice između njih nisu uvijek jasno vidljive kao kad je u pitanju škola, pogotovo ako niste objektivan promatrač. Prelaskom u drugu životnu fazu dobivate novu ulogu. Tako će netko tko je u osnovnoj bio štreber, možda biti najlošiji učenik u razredu, netko tko je bio najveća faca postati luzer, neka koja je bila najljepša shvatiti zašto kažu da je lijepa svaka žena koja ima ružnu prijateljicu itd. Oni koji napreduju često pronalaze mala zadovoljstva u tome što neki drugi nazaduju, ali to traje vrlo kratko, jer se uloge mijenjaju relativno brzo i život pred nas stavlja nove izazove. Sami sebi postavljamo ciljeve! Jer smo nezadovoljni. Ljudi su po prirodi nezadovoljni. Jer da su sposobni biti zadovoljni, još uvijek bismo sjedili u pećinama i lupali se toljagama po glavi. Ne kažem, doduše, da nam tako ne bi bilo bolje.

Čemu ovaj ogromni uvod? Samo da vam kažem, da iako se možda čini da je život jednostavan, jer ga uvijek možete opisati i izložiti na vrlo jednostavan način, on to nipošto nije. Pogotovo kad ga morate živjeti. Ljudi su komplicirani. Život je kompliciran. Činjenica da nešto možete racionalno izložiti, ne čini to ništa jednostavnijim. Jer čovjek jednostavno nije razumno biće. Mi se ravnamo prema našim osjećajima, bili to spremni priznati ili ne. A razlog zbog kojeg su i ljudi i život još kompliciraniji leži u činjenici da smo podijeljeni međusobno na dvije vrste. Namjerno govorim vrste. Jer i muškarci i žene su vrsta za sebe.


Dvije vrste koje se međusobno ne razumiju. Čak i onda kad mislite da se savršeno razumijete s osobom suprotnog spola, to je iluzija. Niti ona razumije vas, niti vi nju. Da biste u potpunosti mogli shvatiti kako funkcionira mozak onog drugog vi morate biti on (ona). Ili barem biti ista vrsta. A to niste. Činjenica da su muškarci i žene stavljeni zajedno na isti planet da produžuju "vrstu" je vjerojatno najveća ironija u Svemiru. Iako... možda je za produžetak vrste nužno da se međusobno ne razumiju... Ima smisla, zar ne?
Da ste odmah znali što od vas želi onaj / ona, i znate na koga mislim, ne biste li samo produžili?



Možete li idealizirati osobu ako znate sve o njoj? Način na koji razmišlja? Impulse njegovog / njezinog mozga? Idealiziranje je nužno. Za opstanak.











Primjedbe

Popularni postovi