Jabuka ne pada daleko od stabla

Davno sam još u nekom časopisu naišla na članak o tome što sve moramo učiniti prije tridesete. Na stranu što mi je sad jasno da ga je očito pisala neka nadobudna osamnaestogodišnjakinja, jedna od stvari s popisa bila je: Oprostiti svojim roditeljima (ostatak popisa činile su Vidjeti Pariz i Ljubiti se na kiši pizdarije, tako da mi još nije jasno kako se ova prvo navedena stvar uopće našla na popisu).

Ne znam koliko smo u stanju oprostiti svojim roditeljima do tridesete (ovisi o roditeljima, valjda... a i o nama, mislim...), ali vjerojatno bismo do tridesete trebali početi shvaćati da su naši roditelji bili najbolji mogući, jer da su mogli i znali bolje, bolje bi i učinili. I priznati im da su nam daleko bolji roditelji, nego što su to njima bili naši djedovi i bake.

Tamo negdje oko tridesete, bilo bi vrijeme da priznamo sami sebi da se pretvaramo u naše roditelje, da na kraju sve žene postanu vlastite majke i da se svi muškarci kad- tad pretvore u svoje očeve. Od toga se ne može pobjeći. Rekla bi J., moguće je osvijestiti da se pretvaraš u starce, pokušati izvući najbolje iz toga, pokušati kontrolirati svoju mamu/tatu u sebi, i odraditi svoj dio evolucije, pa da budeš i ti barem malo bolji roditelj nego što su tebi bili tvoji. Ali od toga nema bježanja. Što više bježiš, to si im sličniji. Sve dok jednog jutra (kakvog li užasa) u ogledalu ne vidiš svoju mamu kako se šminka. Ili ne čuješ svog oca kako psuje za volanom dok voziš. Jezivo, koliko su geni moćna stvar.

Nisam mislila da ću ikada na blogu pisati o svojim roditeljima, ali anonimnost ti daje hrabrost, pa eto... Mislim Znam da su moji roditelji priželjkivali drugačije dijete. Manje svojeglavo, ponekad više otvoreno, ponekad više povučeno. Manje čudno. Dijete s kojim bi se lakše nosili. Dobili su mene, nekom čudnom životnom lutrijom, i pojma nisu imali kako treba sa mnom. Kad se sve uzme u obzir, dobro su se i snašli. Ono što mene u životu motivira nikada nisu uspjeli dokučiti (ima još vremena, i samu sebe još čitam), moji im prioriteti nisu nikada bili jasni, jer ono što sam ja željela uvijek je bilo dijametralno suprotno onome što su željeli oni, a način na koji moj mozak radi nikada ih nije prestao šokirati. I nosili su se s tim. Ne kažem, doduše, da nekad njihove odgojne tehnike nisu imale efekt elekrošokova, ali koliko vas može reći Svojoj mami mogu reći sve? Ja sam uvijek mogla. Rijetko činila, ali ipak... Uvijek mogla. Iako sam nakon svega što sam odlučila i rekla da sam odlučila morala 3 sata uvjeravati sve prisutne da sam ozbiljna i da se ne zajebavam.


Studirala sam filozofiju i nisu me ubili, iako mislim da bi se lakše nosili s tinejdžerskom trudnoćom, heroinom i promiskuitetom. To bi im bilo daleko normalnije. Jer ja nikad nisam stvarala normalne probleme poput sve normalne djece. Znam da moj otac nikada nije shvatio što je to filozofija, a moja majka se samo uspješno pravi da zna. Nema veze. Jedna od bitnijih stvari koje te na faksu nauče je da nemaš pojma o ničemu. Pa smo sad na istoj razini.

Što god učinili, ne sumnjam u njihove motive. Željeli su mi najbolje. Iako nisu znali što najbolje za mene jest. Uostalom, kako bi i mogli znati?


I tako sjedim za stolom i gledam kako se moja majka već 84% pretvorila u moju baku. I čitam pokrete svoje prabake u bakinim. I vidim da držim ruku na identičan način kao moja prabaka. Ne mogu reći da me nije strah. Ali svima nam se to događa. Ja sam barem svjesna. I ja se barem ne pretvaram u neku drugu mamu. Moja je ok.

Primjedbe

  1. vjerojatno su tridesete pravo vrijeme za "obračun" s roditeljima. Jako mi se sviđa poanta posta :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Sve sto mogu reci o ovome je

    http://i169.photobucket.com/albums/u206/anabeautie/PostSecret/mother1.jpg

    :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Mogu reći da se slažem s ovim na početku da su naši roditelji bili super prema nama i pružili nam sve što su mogli i na tome sam im svaki dan zahvalna. Znam da ću sigurno u nekim stvarima biti kao moja mama, već to sada vidim, ne poričem to i ne pokušavam to izbjeći jer su to sve kvalitete koje kod moje mame i sama volim. Nije to uvijek loša stvar. Ali svatko će od nas ipak imati i neke druge karakterne crte koje su u totalnoj suprotnosti s onima naših roditelja. Svi smo mi posebni, individualci. Trebamo se samo odupirati i pokušati promijeniti one loše osobine pa bile one identične kao kod naših roditelja ili specifične samo nama :)) Pa volimo naše roditelje i trebamo biti nekad sretni radi toga što ćemo u sebi nositi uvijek nešto "njihovo" :) Oni su nas na kraju krajeva i odgojili, odricali se zbog nas i prihvaćali sve naše budalaštine :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. slažem se... na kraju je svejedno na koga smo, bitnije je kakvi smo ljudi!

      Izbriši
  4. Sigurno si ovo "prije tridesete" pročitala u Cosmopolitanu, to je nekako njihov đir, njušim..;/...i ja se borim protiv mame u sebi i oko sebe, ali...;)

    divan, divan post, pogotovo zadnji odlomak...

    OdgovoriIzbriši
  5. hvala! ne sjećam se više o kojem se časopisu radilo, ali nešto u tom stilu je bilo sigurno...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi