Izgleda, moj je život najbolji reality show

Negdje na fakultetu, još na prvoj godini, najzanimljivija ideja koju je pred nas bacio profesor epistemologije bio je skeptički argument mozgova u bačvi koji, najjednostavnije rečeno, kaže da ne možemo dokazati postojanje ičega, i da je sasvim moguće da smo samo mozgovi u bačvi, ludi eksperiment ludog znanstvenika. I ono što smatramo životom samo su umjetno stvoreni impulsi. Postoji nešto privlačno u skepticizmu, pogotovo mladom umu, još buntovnom i nihilistički usmjerenom. Sjećam se da smo cijelu godinu vrtili taj argument po svojim glavama, nadali se da uistinu jesmo samo mozgovi u bačvi i da pad na nekom ispitu stoga ne znači ništa, smišljali štreberske fore na temu skepticizma, ali nitko se nije sjetio, ili barem nije rekao, da na ovaj ili onaj način, svi mi, prije ili kasnije, pomislimo da smo dio nekog suludog eksperimenta.


E, sad... Ako ovo jednom kažem, nema povlačenja ni izvlačenja. Pa se nekako nadam da će netko od vas reći: I meni je to palo na pamet... Jer sam u suprotnom luđa nego što sam do sada smatrala.
Jeste li ikada pomislili, da svi drugi znaju nešto što vi ne znate? Raspolažu nekim životno važnim informacijama, a vi ste nekako izostavljeni? Sjećam se da sam kao dijete imala trenutke razmišljanja, ili sam okružena kretenima, ili sam ja ta koja je debilna, ali mi to nitko ne želi reći... Jasno mi je da su ovo malo viši stupnjevi paranoje, ali kladim se da nisam jedina koja ih je tu i tamo osjetila. Kao Trumanov show, samo što sam ja Truman. Iskreno, to bi objasnilo puno toga. Primjerice, kako to da meni ne idu normalne životne stvari koje drugima dolaze same od sebe, prirodno?


Ili kako je moguće da u određenim društvenim situacijama, samo ja osjećam nelagodu? Čak me sram radi tuđeg ponašanja...


Još bolje, kako je moguće da ono što većina smatra normalnim, meni djeluje uvrnuto? A opet, ono što meni djeluje skroz normalno, drugima se čini skroz uvrnuto? Nekad stvarno mislim da me zajebavaju.

Naravno, to je samo ideja, prolazni osjećaj koji me prati od djetinjstva, javlja se rijetko i ne traje dugo, ali, eto... Pojavi se. Kada bi to bilo više od osjećaja (što ne bih voljela znati, čak i da je), imala bih poprilično veliku publiku. Nisam sigurna za obožavatelje, jer (naravno) u jednom takvom sustavu nikada ne možete biti sigurni tko vas voli, a tko samo glumi. Ali čak i tada, meni bi osnovna fabula bila nepoznanica. Jer svi znaju da ti za uspješni reality ne treba scenarij, nego samo budala i kamera.

Razlog zbog kojeg je bolje da either way ne znam istinu leži u mom stavu da je zdravo potiskivati neke stvari. Da nije, ne bismo imali tu mogućnost, taj obrambeni sistem ne bi postojao. Represija rules. Ono što je potisnuto, potisnuto je s razlogom. Tko zaboga želi da mu se kopa po mozgu i izvlači usrane informacije poput S 3 godine si mrzila majku i bila zaljubljena u oca? Ne, definitvno ne. Ali obrnuti proces je nešto što bih doista voljela isprobati. Kontrolirano potiskivanje. Kako potisnuti nešto iz svjesnog u nesvjesni dio sebe? Da barem to znam! Selektivna amnezija i te fore. Život bi mi bio podnošljiviji.


Tu je, na kraju, i mračna strana slave. Kada vaš pregenijalni život prepun uzbuđenja i neočekivanih obrata (malo je reći da je ovo pisano sa dozom sarkazma) bude taaaaaaaako zanimljiv da ga prate mase, morate biti spremni na komentare i brinuti o pojedincima koji pričaju svašta o vama. Na sreću, ja sam (slavna ili ne) odlučila u maniri prave dive uzdići se iznad tih sitnih duša. Samo neka pričaju iza mojih leđa. Mogu me poljubiti u guzicu, kad su već tamo.

Primjedbe

  1. Ako sam ja samo mozak u bačvi to objašnjava toliko toga xD Mislim da su svi nakon Turmana barem jednom pomislili kako svi drugi nešto znaju osim njih samih. Ja se nekad zapitam jesam li lik u nekoj knjizi i što će biti na kraju.. I najvažnije pitanje - jesam li glavni lik u priči ili samo neki sporedni lik koji se pojavi na 10 strana i nikad više, pa sam zato tak shebana i nepotpuno napisana :) Ah pitanja :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ovo me asociralo na onu, "Kad pišeš priču svog života, ne dopusti nekom drugom da drži olovku..." Ako zgrabiš olovku, nadam se, možeš sama odlučiti tko ćeš biti! Ali zanimljiva ideja. Da sam lik u nekoj knjizi sigurno bih bila ona sporedna prijateljica glavne junakinje, dobra i bez sreće, mislim da znaš taj tip.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam, znam :) Ali ove godine sam odlučila držati se čvrsto svoje olovke i bost njome svakog tko ju pokuša oteti :D

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi