Budale kao inspiracija

Baš kad sam mislila početi s novom serijom postova o vezama / ljubavi / sličnom, nađem se u situaciji da jednostavno MORAM ispričati što sam danas čula, MORAM, jer to je priča za pamćenje. Kunem se, ljudi postaju gluplji iz dana u dan. Još malo i biti će me strah izlaziti iz stana, ne znam koliko još gluposti mogu podnijeti.
Mislim da imam solidne živce. Možda mi je strpljenje malo nagrizeno radom u školi, ali vjerujem da sam strpljivija od većine jer sam uspjela razviti neke mehanizme koji me štite od pretjeranog nerviranja. Međutim, ima dana kad mislim da mi je preostao točno jedan živac i svi mi idu na njega. Jedan od načina kako preživjeti radeći ovo što ja radim je pokušati eliminirati sve stresno što te okružuje van posla. To nije moguće u potpunosti, ali ja se ipak čuvam. Ako postoji i tračak sunca, stavim sunčane naočale, vječno imam slušalice u ušima i okupiram mozak svime osim ljudima koje susrećem na ulici, u trgovini, kafićima i sl. Moram ih slušati na poslu, ali kad ne radim, učiniti ću sve da me nepoznati ljudi ne zamaraju svojim emotivnim, verbalnim i inim ispadima.
Danas me moja lijenost gotovo došla glave. Zavarao me lijep dan, možda. Maknula sam slušalice, ugasila glazbu dopustila da do mene dopre verbalni proljev neke dvije babe. Poznanice su, majka jedne čeka na transplantaciju bubrega, druga joj predlaže da majci 2-3 dana daje čaj od preslice. Njoj je pomogao. Već na samom početku tog razgovora, ja bih se najradije okrenula i rekla: "Da, ali čaj ne pomaže ako ti je bubreg kaputt." Zaustavi me moj unutarnji glas, ma nemoj, nisi jedna od onih napornih žena koje prisluškuju tuđe razgovore, pa se uključe u njih iako ih nitko ništa ne pita. Voljela bih da su ove dvije pričale dovoljno tiho da ih se treba prisluškivati. No one su doslovno vikale. Da ih čuje cijela čekaonica.
Druga nastavlja... Bitno je da ne kupi čaj od preslice u apoteci. To je sve prerađeno. Mora ga brati sama. "Mama?", pita prva. "Ne, možeš i ti. Samo, vi naberite, da budete sigurne. I mora ga piti gutljaj po gutljaj." (Ovdje ja već preuzimam lik vlastitog djeda, koji je vrlo strpljiv čovjek, i rijetko kada reagira kada mu netko ide na živce. Osim ako reakcijom ne zovete brojanje po plafonu, kako to zove moja baka.)
"Budem, ja budem nabrala. Ne znam kako izgleda, ali naći ću. Ima susjeda knjigu s biljkama, pa budem pogledala." Važno je da budu sigurne da piju pravi čaj. Jer netko tko ne zna ni šta je preslica, sigurno je vjerodostojniji travar od apotekara.
"Najbolji su vam domaći lijekovi, samo ak ih možete popiti", ulijeće jedan stari s pričom. (Zašto su čekaonice pune penzionera? Meni djeluju sasvim zdravo. Fizički, that is. Zapravo, zašto je SVE puno penzionera?) "Kako ne bi! Ja i moja starija kćer, mi bi i vraga popile samo da nam pomogne! Mlađa kćer i sin, oni su zajebani za liječiti se", odgovara mu baba s bolesnom majkom. I bolesnom starijom kćeri, ako mene pitate. "Kad je moj stric pokojni pio vlastitu pišalinu i OZDRAVIO, može se i čaj popiti!", javlja se i druga baba. (Lijek za šta je točno mokraća?! Zašto ja to moram slušati?! Zlo mi je... Najradije bih se maknula, ali sad sam ja na redu i ne odlazi mi se neobavljena posla.)
"A moj je deda...", nastavlja stari. (Ovo će biti gadno. Priče koje tako počinju, uvijek su gadne.) "Kada sam si ko dečec razrezal palac na nogi po pol, ovak, vidite? Ovak... Tu... Ova strana je bila tu, a ova tu... " (Bljuv.) "Rekel mi je, nemoj kod doktora, kaj buju ti oni... Buju ti to zašili i još buš bez prsta ostal, ak ti se to inficira. Rađe odi sad u šupu..." (O, Isuse i Bože i Marijo i svi znani i neznani sveci!) "Prvo se popišaj po palcu..." (Naravno. Ništa bez pišanja.) "Jer to je meni odrvenilo, taj prst, ne... Tu stoji nokat ovak, na pol, a ovo sve krvavo..." (Bljuv drugi) "I kad se na to popišaš, odi u šupu, najdi paučinu i zamotaj si palac s paučinom." (I sigurno se ništa neće inficirati. Koje ja jebene sreće imam u životu...) "I onda..." "A koja polovica palca vam je ovako stajala na krivo?" prekine ga druga baba. (Baba... Nemoj da opet pokazuje... Da ti ja ne pokažem.)

"Ova tu strana... Meni se teško sagnuti, inače bi skinul cipelu i pokazal..." (Svako zlo za neko dobro, stari.) "Jedino ak bi mi mlada gospodična pomogla zažnirati...?" (You gotta be fucking kidding me... On to na mene misli?! Naravno da misli. NARAVNO!) Sva sreća, sestra otvara vrata i zove me unutra. (Znate, ja stvarno bih, ali moram ići...)
Pitam sestru D. "Kakvi su vam to pacijenti?" "Joj, ne pitaj. Nitko više nije normalan." Doktorica mi izgleda kao na rubu živčanog sloma. "Hoćeš van na stražnja vrata?" šali se, nakon što sam joj ispričala kakvu sam priču slušala. Neću, moram prikladno i s poštovanjem pozdraviti osobe starije dobi koje su još u čekaonici.
"A znate zakaj paučina?", stari je još uvijek u elementu, "Pa u paučini je penicilin!" I to je, dame i gospodo, the one, the only, naš domaći Saša Flemming!
Jebeš mi sve, ako uskoro neću početi mlatiti sve oko sebe...

Primjedbe

  1. ajmeee...hororčina. ali ingeniozno dočarana, ako te to kaj tješi! ;))

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. barem neka utjeha, hahaha! nije baš bilo teško dočarati jer vjeruj, slike su još uvijek vrlo, vrlo žive. vrlo.

      Izbriši
  2. Isusbog ako ti stariji ljudi nisu ludi.. Nije ni cudo da piju 100 lijekova, garant im doktori daju barem 5 za smirenje nakon sto cuju ovakve price :D Sad me strah ic volontirat u staracki dom, tko zna kakvih tamo ima xD
    ps. izbor gifova ti je za 5, ono sa samarcinama ajme xD

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. stari ljudi su isti kao mala djeca. ima jako dragih i slatkih, ali većinom su razmažena derišta :)

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi