Street Blues

Ako ste iz Zagreba, sigurno znate onog starca, uličnog svirača koji svira u pratnji dva psa. Mislim da su o njemu napravili i neki prilog za tv, ispričali priču kako je nekad bio samo jedan pas, sad su dva... Mislim da je u međuvremenu ostao samo jedan... Ali to nije bitno. Čovjek je zahvaljujući tim psima postao prepoznatljiv. Osobno, ne mogu se ni sjetiti što svira, znam samo da su psi bili neki mješanci pekinezera i da su ležali pored njega i cijeli dan ako je bilo potrebno. I da sam se znala pitati kako taj čovjek sa sobom svako jutro vuče i deku, stolac na sklapanje, zdjelice za pse, instrument... U svom tom jadu, nekako je uspio djelovati pozitivno... Možda zato jer je znao da se ljudi love na osmijeh, a od bijede i sjete bježe kao da su zarazne bolesti.
Ljudi su se zaustavljali da pomiluju pse, da se nasmiješe i malo krevelje pred tim životinjama, ubacili koju kunu na račun toga u starčevu kasu i nekako su im te životinje i ta svirka uljepšale dan i vjerujem da su bili uvjereni kako su učinili dobro djelo. Vjerujem da su se osjećali važno i dobro i moćno. Premoćno čak. Vjerujem da većina tih ljudi nema ni jednog psa pod izgovorom da za njega nemaju ni vremena ni novca, a možda je netko i pomislio, "Eh, da mogu imati psa." I u cijelom im tom prizoru ništa nije bilo tužno ni uznemirujuće. Starac svira, pjeva, ima pse, idila. Sigurno je tamo jer to voli. Ma da. Sigurno.
Ne sjećam se kada sam tog čovjeka posljednji put vidjela. Ali danas sam vidjela jednog drugog. Prizor bolno poznat, ali toliko drugačiji, slika toliko groteskna da čovjeku dođe da klekne tamo i tada, i zajeca. Neki drugi starac. Neki drugi pogled, bez osmijeha. Neki drugi stolčić. Harmonika. Dva psa. Plišana. Prljava. Svaki s jedne strane deke raširene na pločniku. Ovaj put ljudi ne zastaju. O njemu se neće snimati prilozi za televiziju. Ovaj se ne pravi da je sretan. On ne nudi radost. Iz svake se bore na njegovom licu može vidjeti koliko je jadan. Bijedan. Nesretan. Očajan.


Primjedbe

Popularni postovi