Lovac na kišu

Jedan je to od mnogih filmova koji mi se u zadnje vrijeme vrte po glavi. Nije neka moćna priča. I kad kažem "filmovi" ne mislim na film koji je netko snimio, samo na neka sjećanja koja moj mozak analizira dok samu sebe ne ošamutim, opet i opet i opet, pa opet. Iako "Lovac na kišu" stvarno zvuči kao naslov filma.

Smiješno kako nam puno vremena treba  da sebi priznamo neke stvari...


Lovac na kišu je čovjek koji je upamtio vjerojatno svaki detalj koji sam mu nehotice otkrila o sebi. A ono što mu je bilo najčudnije, bilo je da volim kišu. Fascinirala ga je moja fasciniranost kišom. I nije bilo kiše koju on ne bi fotografirao i poslao mi sliku mailom, mms-om, nazvao me da je čujem... Koliko god to bilo slatko, bilo mi je i malo naporno i sada znam koliko sam bila nepoštena, i kako nisam dovoljno cijenila nešto toliko malo, a toliko veliko. On je za mene lovio kišu. Dok sam ja lovila kišu za nekog drugog.


Sigurna sam da postoji razlog zašto to nisam prepoznala kao nešto lijepo. Ako priznaš sebi da zaslužuješ da netko za tebe lovi kišu, moraš priznati i da to ne dobivaš. Moraš odustati. Moraš pogledati u oči činjenici da zaslužuješ više, da može biti bolje. Jer svi zaslužuju barem to. Da netko upamti. Da se netko sjeti. I ulovi malo kiše. Tek tako.


A život nije pošten. I bio je potreban samo mali zaokret. Da ja okrenem glavu i vidim onoga koji lovi za mene. Ili da onaj za kojim ja idem počne cijeniti ono što radim. Nije se dogodilo ništa od toga. Možda je bit u lekciji. Možda sam trebala naučiti da ne odbacujem olako ono lijepo što mi dolazi. Sigurno tu leži i neka lekcija za njih.


Ono za čim žalim nije prilika. Vidite, nikada nisam bila toliko samodopadna da smatram da se ta količina pažnje podrazumijeva (iako bih možda trebala biti, ne znam). Meni je samo žao što nikada nisam iskreno rekla "hvala". Hvala što izjuriš iz kreveta da uslikaš kapi kiše na prozoru usred noći. Hvala što slikaš lokve na ulici umjesto da se skloniš na toplo. Hvala što trpiš čudne poglede prijatelja jer se pogubiš kad vidiš kišu. Hvala što mi šalješ te slike. Hvala što si me smatrao vrijednom paljenja kompjutera i slanja mailova. Hvala što si toliko dobar da te to veselilo. Žao mi je što to nisam dovoljno cijenila. A najviše mi je žao što ništa od toga nisam zaslužila.


Primjedbe

  1. Nekako mi se čini ta tvoja situacija slična jednoj mojoj. Izgleda da odnos između dvoje ljudi često mora biti takav, da je ona (uvjetno rečeno) bolja osoba, ona koja više daje, više se trudi i ona koja "izvisi", ona koju se na neki način iskorištava, uzima zdravo za gotovo, nikad im se ne zahvali i čak na kraju odbaci jer je upravo takva, predobra za nas koji smo tada u toj situaciji lošiji. Pa čak i ako iskusiš obrnuto, znači, da si ti ta bolja osoba, opet ćeš u nekom sljedećem odnosu skroz svjesno biti lošiji, to možda ni ne pokušati promijeniti i opet sve uprskati, govoriti kako to sve ne zaslužuješ... ali jebemu... moramo se jednom probati trgnuti i zaista promijeniti jer ovakvi odnosi ne vode nikamo, samo povrijedimo te dobre osobe koje to najmanje zaslužuju... uf :(

    OdgovoriIzbriši
  2. Svi smo mi imali svoje lovce na kišu ili smo bili lovci..jebi ga...life just isn't fair sometimes..

    OdgovoriIzbriši
  3. Ajme ovo je tak slatko :( Ne brini, doći će opet neki lovac na kišu, samo ti ovaj možda bude hvatao zrake sunca :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi