Odluka i izazov

Imam neopisivu želju da se utoplim u krevetu s najdražom dekicom i najdražim zamorcem (mislim da mu idem na živce, btw) uz neku dobru knjigu i vrući čaj, a najgore od svega je što nemam tu želju samo zato što već neko vrijeme vučem groznu prehladu. Jednostavno sam bezvoljna za bilo što osim prethodno navedenog.
(ovo nije moj)
Sva sreća da imam S. koja mi je uletila s nekom idejom za danas, tako da čak izlazim iz stana i ciljano negdje idem, a da nije posao ili kupovina. Našla sam i neke nove recepte i smislila sama novi novogodišnji vege-menu da se i na taj način zaposlim, jer ne mogu samo spavati, koliko god mi se spavalo. Znam da je to jedan od znakova depresije, a ja sasvim sigurno neću postati depresivna bez borbe, pa eto... Samu sebe okupiram koječim.


Prepuštanje lijenosti (ne znam kako da ovo stanje drugačije nazovem, bezvoljnost možda?) nije dobro jer sam (opet zahvaljujući S.) shvatila koja će mi biti novogodišnja odluka. Pa bolje da odmah počnem vježbati za novu.
Iskreno, mislim da su novogodišnje odluke baš teško sranje i nikada nisam donosila nikakve odluke, a mislim i da je cijela ta gnjavaža s Novom godinom bezvezarija kakve nema, jer je vrijeme ionako relativno, a kalendar ljudska izmišljotina, ali dobro... Neka. Dakle, vratimo se mojoj novogodišnjoj odluci...

Da vam prvo nešto objasnim. Osoba sam koja smatra da je najbolji mogući razlog zašto nešto ne želim činiti to da jednostavno ne želim. Vjerojatno mislite da je to sasvim normalno. I ja. Ali iskustvo me uči da ostali ljudi očekuju bolje objašnjenje. Razloge. Pa ako ih odbijete za štajaznam, izlazak- onda vam je bolje da imate zaglavila sam u liftu/crko mi je auto/umrla mi teta/imam velike boginje ispriku, jer "ne da mi se" i "ne želim" nisu dovoljno dobri razlozi. Kao da ne razumiju da ako mi se ide, onda idem bez obzira na to što mi je crko auto ili odapela teta. Where there's a will, there's a way. Ili neka slična pizdarija. Naravno da nekad ne činim nešto jer mi to prilike ne dopuštaju, ali kad su sitnice u pitanju smatram da bi "ne da mi se" trebao biti argument nad argumentima, onaj s kojim možete pobijediti u svakoj raspravi. Ali, da se ne udaljim od teme, vratimo se mi mojoj novogodišnjoj odluci. Odlučila sam da ću u novoj godini raditi ono što uistinu ne želim (pod uvjetom da to nije nešto opasno po zdravlje ili život, i da ne vodi do bankrota, npr.). Primjerice, poziv na kavu koju ne želim popiti s osobom koju ne želim gledati- idem. Ne želim ići, ali idem. Jer me neće ubiti. Speed dating (reče S.). STVARNO ne želim. Ali idem. Jer me neće ubiti. Mislim.


Zašto? Do sad sam se izvlačila iz svega iz čega sam se mogla izvući, i radila sve što sam željela, a mogla učiniti. I skoro me ubilo. I to ne ono što nisam željela (obiteljski ručkovi, rođendani i slične obveze), nego ono što sam željela. Iz čega se da zaključiti da sam kreten. I da moji instinkti nisu baš nešto. I da je puno bolje da radim suprotno od onoga što mi savjetuje intuicija. Barem da pokušam. Loša iskustva vjerojatno će rezultirati dobrim postovima, tako da se imam čemu veseliti.


Primjedbe

  1. Hmda. Ja imam drugačija iskustva: kad god mi se negdje nije dalo ići ili nešto napraviti, a ipak sam se uspjela na to prisiliti, ispostavilo se da sam ipak trebala poslušati sebe na početku...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi