Izazov prvi

Dosadilo mi je besciljno lutati. OK, ne baš besciljno, imam neke ciljeve u životu, jasna stvar... Ali kako sam se već navikla probijati putevima do njih, potreban mi je novi izazov. Samo da ne zaboravim kako je to STVARNO se truditi. Pomicati granice onoga što mogu. Dobro, ovo zvuči malo čaknorisovski. Ne mislim na nemoguće stvari. Samo na nešto poprilično teško meni, nešto meni nesvojstveno, samo da vidim mogu li. Ako hoću. Ako odlučim.
U glavi mi je poprilično jasno zašto mi je to potrebno, ali vjerujte mi, teško mi je to pretočiti u riječi. Najjednostavnije rečeno, želim vidjeti imam li dovoljno kontrole nad sobom da promijenim neke prastare obrasce vlastitog ponašanja. Ne zato jer su loši, ne zato jer ih je potrebno mijenjati. Samo da vidim mogu li. Ako hoću i ako odlučim. 
Ovo je prvi. Kill them with kindness. Inače sam poprilično dobra osoba. Nemam neke zle namjere. Ali nikad nisam nekome ostala dužna. Redovito vratim. I zato sad sebe izazivam, odlučila sam- mijenjam vlastiti modus operandi. Iz iskustva znam da ljubaznost pali (i zato nisam sigurna zašto već prije nisam prešla na to. Zapravo, znam. Jer je puno veće zadovoljstvo vratiti nekome istom mjerom.).

Već sam spomenula da radim u školi. Imala sam učenika, uvjetno rečeno imala. Nije bio moj učenik, ali predavala sam u njegovoj školi i da vam iskreno kažem, baš je bio poremećeno malo govno. Stvarno. Urlikanje, unošenje u facu, udarci šakama u zid, konstantna deračina, konzumiranje nedopuštenih supstanci u neograničenim količinama... You name it. Naravno da sam znala kako se zove. Svi su znali kako se zove. Ne možeš tog mlađeg punoljetnika fulati u masi. Em se dere, em je dvometarska nakupina mišićne mase i hormona... Da skratim priču, iz nekog se meni neobjašnjivog razloga namjerio na mene. Svi urlici na ulici i školskom dvorištu bili su meni upućeni, svakodnevno podjebavanje, samo da iz mene izvuče neku reakciju. E, pa dobio je reakciju. Ali ne onu kojoj se nadao. Svaki put kad bi urlao za mnom, ja bih se vratila, pružila mu ruku, potapšala ga po ramenu, pitala kako je, kakav mu je dan... Sve sa smiješkom, naravno. Prvi put kad se to dogodilo bio je šokiran. Kao i svi koji su se našli u blizini. Treći je put već sam pružao ruku. Nakon dvadesetog puta nije urlikao, prilazio je i pitao kako sam.

Poanta ove priče bila bi da je pravim pristupom moguće riješiti i najveće probleme. Ali ne u ovoj dimenziji. Moja je poanta, kad vas netko uvrijedi/zajebe/whatever- pokažite mu svoj najljepši osmijeh. I neka smrad napuni gaće pitajući se što planirate.

Primjedbe

  1. Nemam drugog komentara osim Waauuu :) svaka cast!!

    OdgovoriIzbriši
  2. vidjet ćemo koliko ću se uspjeti toga držati, update slijedi :)))

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi