Izazov prvi... take two

U redu... Kill them dio sam apsolvirala. With kindness me još malo muči...
Vjerujem da se to ne bi zvalo izazov da je jednostavno, ali da ću već na prvom iskušenju zaboraviti što sam odlučila, ne mogu fucking vjerovati!!! Čekala sam jedan dan s ovim postom da me prođe bijes. Nije prošlo ništa. Osim bijesa, uspjela sam osvijestiti i osjećaj povrijeđenosti, bravo ja. Za ovo ziher vrijedi neki Murphyjev zakon. O psihoanalizi. Ne kopaj po onome što si potisnuo. Potisnuto je pretty bad shit. Ne želiš to izvući na površinu. Najgore od svega, nakon što izvučeš nešto na površinu, vidiš da iza tog nečega postoji još nešto iza čega ima još nečeg, i odjednom se nađeš razasute duše sam pred sobom kao da si počinio harakiri i sad držiš vlastite iznutrice na rukama i pitaš se što da radiš s njima. Razasute duše? Iznutrice? Đizs. Vidite da nisam dobro.
Ne znam kako da skratim priču... Pa ću je jednostavno ispričati. Žensko sam. Radim u muškoj školi. I u ponedjeljak je jedan učenik zapazio da sam žensko (no shit, Sherlock) i da imam sise (duh!). Problem nije u tome. Problem je u njegovom drskom stavu i činjenici da je mrtav hladan iste prokomentirao meni u facu, otprilike riječima: "Danas Vam oči izgledaju baš lijepo" i rečenicu popratio nekom prostačkom gestom samo da bude siguran da su svi shvatili o čemu priča. Nije reagirao na moja upozorenja i zahtjev da se upristoji, isto je još nekoliko puta ponovio (malko izmijenivši frazu i gestu), cereći se cijelo vrijeme. Pa sam posve pedagoški uzela njegovu torbu, otvorila vrata razreda i odbacila njegovu torbu nekoliko metara dalje, a potom poslala i njegovo nacereno dupe van. Uživala u samom činu izbacivanja waaay više nego što bih trebala. A silno sam željela i ostaviti otisak svoje noge na njegovoj guzici, ali to bi ipak bilo malo prepedagoški.
Ostatak dana je bio dobar. Ostali su me učenici čak razveselili svojim radom nekoliko puta. Ali taj me jedan pogodio točno u živac. Ništa me ne pogađa više. Ako me uistinu želite povrijediti, igrajte na to. Ponizite me na temelju spola. Ako želite da se osjećam jadno, bespomoćno, razgolićeno, oslabljeno i jeftino... To je karta na koju trebate igrati. Možda me čak uspijete i rasplakati.
Jer ništa ne mrzim više kao kad se mene, mene cijelu, mene kao osobu, procjenjuje na temelju spola. Doista ne želim da ovo bude antimuški post. Ali sumnjam da muškarci mogu i zamisliti kako je to kad se gotovo pa moraš ispričavati za nešto nad čime nemaš nikakvu kontrolu. Ispričavati se za ono što jesi. Kada svaki tvoj uspjeh bude doveden u pitanje samo i jedino zato jer si žena. I to sad više nema veze sa nepristojnim učenicima. To ima veze s famoznim društvom u kojem živim. Ima veze sa mnom i mojim porazom, jer je moja reakcija bila neprimjerena i slaba. Kao da sam nesigurna, kao da sam potvrdila da je istina sve što šovinisti misle. Izgubila sam kontrolu. Zaboravila sam pravilo. Nisam bila smirena. Bila sam poražena. Ali nisam jedina koja zaboravlja...
Muškarci, i vi koji se tako osjećate- 

UPAMTITE:
RAZMISLITE:
A ja ću opet probati... Izazov prvi, take two. Kill them with kindness. Jer je moja knjižica puna...
Ima li u vašoj još mjesta?


Primjedbe

  1. Ne mogu vjerovati što si klinci danas dopuštaju! Pa za to treba dobiti ukor pred isključenje! Odi ravnatelju!! Mali krelac.

    OdgovoriIzbriši
  2. užas! a koje bi trebalo biti rješenje - izgledati poput stereotipne učiteljice?
    p.s. sviđa mi se tvoja knjižica. imam i ja popis, dug je, a rješenja nasilna. težak mi je drugi dio tvog plana, onaj kindness dio...

    OdgovoriIzbriši
  3. Reagirala bih isto kao i ti,možda čak i gore.....

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi