Lutka na koncu

Čovjek je netko i nitko. 
Nosi već godinama svoje lice priljepljeno na glavu i svoju sjenu zašivenu za noge i još nije uspio razumjeti koje od to dvoje više teži. Katkada osjeti nezaustavljivu želju da ih otrgne i objesi o čavao i da ostane ondje, sjedeći na zemlji, kao lutak kojemu je neka milosrdna ruka prerezala konce.
Ponekad umor sve poništava i ne dopušta mogućnost da se razumije kako je jedini način vrijedan da se slijedi razum prepustiti se neobuzdanoj utrci na putu ludila. Sve naokolo je neprekidno susljeđivanje lica i sjena i glasova, osoba koje sebi ne postavljaju pitanja i pasivno prihvaćaju život bez odgovora zbog dosade ili boli na putovanju, zadovoljavajući se da povremeno pošalju koju glupu razglednicu. 
(Giorgio Faletti, Ja ubijam)
 Već dugo nisam pročitala nešto ovako lijepo...

Primjedbe

  1. Morat ću se još par puta vratiti i pročitati ovo nanovo...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi