Još mi nije krenulo...

Znate onaj trenutak kad pridržite vrata jednoj osobi iz pristojnosti i onda cijela jebena zgrada izlazi van? A vi stojite tamo, držite vrata i čekate da izađu? Ja znam, jer je tako meni počeo današnji dan. Nisam ni znala da toliko ljudi stane u jednu zgradu. I iste sekunde zažalim što sam tako prokleto dobra... A takav mi je cijeli život. Jednom pridržiš vrata, i svi odmah misle da si otirač.

Radim u školi. Godinama. Ovdje umetnite sve ono na što se profesori žale, od malih plaća do odnosa društva prema našem poslu, sve potpisujem. Onda ovdje dodajte par redova gdje vam objašnjavam kako 90% onoga što mislite o našem poslu ne stoji. Kao što bi rekla moja draga prijateljica (i kolegica) S.: Astronautu nitko neće govoriti kako treba raditi svoj posao, ali nama hoće, jer jebiga, svi su išli u školu i misle da su zato stručnjaci. Iskreno, nemam dovoljno srednjih prstiju da pokažem što mislim o takvim stručnjacima. 
 
 
Ali čini mi se da moj zamorac ima nevjerojatan i posve intuitivan način da ilustrira moj rad i život. On čeka, pažljivo čeka da počistim cijeli kavez. Promijenim svu piljevinu i sijeno, hranu i vodu. Čeka da spustim poklopac kaveza. Da naivno pomislim da sam sve počistila. I onda se posere. Na moj posao. 

Eh, da je jedini...

Primjedbe

  1. rijetko kome otvaram vrata, jedino kada vidim da su mu ruke zauzete.. nisam baš prepristojna šta se toga tice haha

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi