Sretni ljudi

Iritiraju me ljudi koji su uvijek sretni. Ne vjerujem im. Ne želim biti u njihovoj blizini. Što su oni sretniji, to ja imam veću želju opaliti ih posred face. Sigurno se prave. Život je sranje. Definicija života je "sranje". NE MOŽEŠ UVIJEK BITI DOBRE VOLJE, ne možeš uvijek biti sretan. Točka.

Nemojte me pogrešno shvatiti. Često sam dobre volje. Znam kako biti sretna. Ali kad to nisam, zadnje što želim, zadnje što mi treba je nečija nacerena faca koja se unosi MENI u lice i pokušava me oraspoložiti. Kunem se, dobijem napadaj tjeskobe čim vidim da mi se netko približava s namjerom da me oraspoloži.
Vi koji sad mislite "trebaš cijeniti to što te netko pokušava oraspoložiti"- odjebite. Samo... odjebite. Imam pravo biti loše volje. I ako ste jedan od onih fašista koji pokušavaju sve oraspoložiti, mičite se s mog bloga. Zauvijek.  Jer mi ne treba netko tko će me uvjeravati kako je sve lijepo, kad nije. Ne, nema sve dobru drugu stranu i nema te perspektive koja može promijeniti loše stvari. I nema ničeg lošeg u tome. Jednako kao što nema ničeg lošeg u tome da nisi raspoložen i da si jadan i nesretan. Jer kad si jadan, tek tada prokleto znaš cijeniti one dane kad nisi.

Trenutno nisam sigurna ubija li me ili me čini jačom moja sjebana situacija.
Post-trauma. Kad se budim usred noći i provjeravam mobitel iako znam da se nije javio. Potreba da sve što vidim i čujem prokomentiram s njim. Paranoidno stanje kad mislim da je svaka pjesma koju čujem zapravo o nama.    
Zatrpavanje vlastitog dnevnog rasporeda tisuću i jednim novim hobijem i otvaranje bloga samo da barem jedan sat dnevno ne mislim o njemu. (Taj mi je plan neslavno propao, naravno.)
Započinjem svoj život ispočetka, iako kurca znam odakle početi... Ma da. Život stvarno nije sranje.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi